+9999-9999999 example@gmail.com

Home

Pravedna Crna Gora

Crnogorska politička klasa predstavlja ključnu prepreku za reformu države i preobražaj društva. Vladajući političari su ne samo potrošena politička priča, već i primjer providnih i neodgovornih manipulatora, materijalne nezasitosti i koruptivnog vlastoljublja. Istovremeno, problem sa većinom opozicionih političara je, pored toga što su opozicionari po zanimanju, što ostavljaju nepopravljiv dojam snižene političke inteligencije zaogrnute propalim tuđim politikama i odbojnim ličnim ponašanjima.  

 

Zato je osnovni zadatak reformatorske politike u Crnoj Gori da se demontira aktuelna politička klasa, rasturi partitokratski politički sistem, odbaci stranačka i nacionalistička kadrovska logika. Državni parlament i lokalne skupštine treba za trećinu redukovati, vladu treba prepoloviti, lijene i mahom nesposobne javne funkcionere koji broje 8% korisnika budžeta svesti na održivu mjeru, dok javnu upravu treba temeljito pretresti i racionalizovati i dio njihovih ovlašćenja prenijeti civilnom društvu.   

 

Konačno, šira javnost mora shvatiti da nema ekonomskih, socijalnih  i pravnih reformi dok se prethodno ne sprovede dubinska rekonstrukcija političkog sistema. Potrebni su nam hrabri, pošteni i požrtvovani političari umjesto aktuelne političke klase ogrezle u nesmjenjivosti, pohlepi, privilegijama i  diletantizmu.  

Pravedna Crna Gora

Prošlo je dvadesetšest godina od političkog, društvenog i moralnog sunovrata Crne Gore. Početkom januara 1989. godine pod okriljem Miloševićevog režima u Podgorici je izveden ulični puč i na vlast je dovedena marionetska uprava. Velikodržavni Beograd oktroisao je sebi lojalne političare u liku Bulatovića, Kostića, Đukanovića i Marovića. Crna Gora je politički i ekonomski potonula i postala poprište pogubne i kriminalizovane politike, perifernog velikosrpstva i klerošovinizma Srpske pravoslavne crkve.

 

Posljedice takvih zlosrećnih promjena preživjele su sve ove godine i još dugo će biti teret o vratu crnogorskog društva. Ni zakašnjela obnova državnosti nije uspjela izbrisati duboke antievropske i anticrnogorske brazde koje su tada uzorane. Nezavisnost je obnovljena pod vođstvom Đukanovićevog DPSa koji to ni po čemu nije zaslužio, baš kao što su tadašnji protivnici državnosti a sadašnji još uvijek dominirajući opozicionari i dalje nadahnuti politikom koja je obilježila naše propadanje.

 

Zato je lako primijetiti da suštinski oporavak Crne Gore nije moguć dok sa vlasti ne ode DPS i dok ne napuste političko kormilo tzv. antibirokratski pretorijanci rasuti po SNPu i DFu. U međuvremenu, Crna Gora nastaviće da se guši u kulturi zaborava i praksi ćutanja političke i najšire javnosti. Stasavaće generacije koje ništa ne znaju o događajima koji su upropastili njihove živote, pa samim tim i ne razumiju zašto su odrasli uz – jednu vladajuću partiju sa desetinama lica, jedne te iste promašene opozicione kolone i jedne te iste nesmjenjive državne vođe u jednoj nepravednoj državi i jednom neslobodnom društvu. 

Pravedna Crna Gora

Crnogorskoj ekonomiji prijeti vrijeme nespokoja u kojem će se dugoročno plaćati ceh domaćem partijsko-familijarnom kapitalizmu.  Ne nazire se pravedan i jasan državni program koji bi makar dugoročno budio nadu u privredni i društveni oporavak.

Đukanovićeva vlada samo propagandnom retorikom pokušava da nadomjesti ekonomsku politiku koja se odvija po modelu – pola koraka naprijed, tri koraka nazad. Javni dug je nekontrolisan i sa promašenim autoputem preći će 83% društvenog proizvoda, nezaposlenost je već preko 20% od čega je oko 10.000 bezperspektivnih visokoškolaca, opšta nelikvidnost svakodnevno ugrožava i ubija kompanije, evropski fondovi i nekoliko krupnih investicija se koriste za opstanak DPSa i poslovne interese vladajućih krugova, dok je politika društvene nejednakosti preko dvije trećine građana učinila dugoročno siromašnim ili prezaduženim. Da stvari budu još gore, Crna Gora sve više gubi bitku sa konkurentnim državama u pogledu stvaranja stimulativnog poslovnog okruženja. Tope se naše poreske prednosti, ogroman i parazitski javni sektor guta realnu ekonomiju, državna i lokalna uprava se vježbaju u  obesmišljavanju privatne inicijative, dok poslovnu regulativu kreira nesposobna birokratija. Ilustracije radi, najnoviji nacrt zakona o strancima, osim niza spornih odredbi, sadrži i rješenje kojim MUP kao predlagač oživljava »sovjetsku ekonomsku misao«.

Naime, ovim zakonom predviđeno je da crnogorska kompanija koja zapošljava stranca na mjestu direktora obavezno mora da zaposli i najmanje dva crnogorska državljanina. Zaboravimo li na trenutak da je riječ o diskriminatorskoj i neustavnoj odredbi kojom se krši sloboda preduzetništva i samostalnost privrednih društava, prosto je nevjerovatno u kojoj mjeri se  crnogorska vlada sve više trudi da, pored jedva živog domaćeg malog i srednjeg biznisa, rastjera i firme koje su u vlasništvu malih stranih investitora. 

Pravedna Crna Gora

Kako se bliže proljećni lokalni izbori crnogorska politička scena postaje sve nervoznija, dinamičnija i neizvjesnija. Nakon zasluženog gubitka Ulcinja i prvog poraza u procesu reforme izbornog zakonodavstva, DPS prerano pokazuje strah od predstojećeg političkog raspleta. To se jasno vidjelo prilikom usplahirenog privođenja i zatvorskog zadržavanja grupe društvenih i političkih aktivista čiji nedavni protest sigurno nije mogao ugroziti vlast na način kako je ona prije dvije i po decenije uspostavljena.

Postaje jasno da predstojeći izbori, prije svega oni u Podgorici, kod DPSa i širih krugova režima unose strijepnju i nesigurnost. To je i razlog što se tzv. državotvornost DPSa sve više topi u Amfilohijevom naručju, pritom tražeći saveznike među ugaslim ostacima velikosrpske politike.

S druge strane, SDPCG i SNP su sve više suočeni sa posljedicama svoje podvojene, odnosno namigujuće politike. Ove dvije partije će morati da se jasno opredijele tako što će – postati dio politike koja može poraziti DPS ili će se pretvoriti u trajno poniženu, odnosno novu regrutnu frakciju Đukanovićeve pozne vlasti. Konačno, proljećni  izbori mogu biti snažan udarac okamenjenom režimu, ali samo pod uslovom da se SDP izvuče ispod DPSovog šinjela, kao i da ostatak opozicije makar ovoga puta izbjegne da liči na nedisciplinovani provincijski cirkus.

 

Pravedna Crna Gora

Pravedna Crna Gora je danas prva predala izbornu listu na Cetinju. Lista kandidata za odbornike je predata pod nazivom: Pravedna Crna Gora – Pravda za prijestonicu. Lista u skladu sa zakonom sadrži potreban broj odborničkih kandidata, pri čemu su prvih deset kandidata slijedeći stanovnici Cetinja: Čedomir Kapisoda, Savo Lakićević, Gorana Kusovac, Draško Jabučanin, Petar Martinović, Karolina Kapisoda,  Milutin Radonjić, Rajko Bušković, Zoran Stanojević i Sonja Kusovac. Listu pretežno sačinjavaju mlađi Cetinjani kao i građani i građanke različitih profesija i zanimanja.  

 

Istovremeno, podsjećamo javnost da Pravedna Crna Gora građanima Cetinja nudi alternativni sistemski program za oporavak i razvoj Cetinja. Naš izborni program u svom fokusu ima formiranje profesionalne i odgovorne lokalne uprave koja će u cjelini biti posvećena ekonomskim pitanjima i razvoju slobodnog preduzetništva. To konkretno podrazumijeva: izvršne funkcionere bez političkih boja, znatno manju i efikasniju administraciju, moratorijum na javni dug, upravljanje Prijestonicom po modelu javno-privatno partnerstvo što ne postoji u Crnoj Gori, razvoj Cetinja kao jedinstvene i povlašćene poreske zone i program logističke i materijalne  podrške lokalne uprave privatnom sektoru iz oblasti proizvodnje, ekologije, agronomije, energetike, naučnih, kulturnih i sportskih inovacija.

 

Pravedna Crna Gora očekuje da građani Cetinja na predstojećim izborima smijene DPS i omoguće formiranje nove uprave Prijestonice koja će biti motivisana nepolitičkim zapošljavanjem građana,  sistemskom, realnom i preduzetničkom ekonomskom vizijom i dugoročnom politikom održivog razvoja.

 

Pravedna Crna Gora

Osvještanje hrama SPC u Podgorici bio je odličan povod da se do kraja razgoliti crnogorsko političko, društveno i moralno posrnuće. DPS je uspio da u istom danu demonstrira svoje prevrtljivo  lice.

Dok su se ukriveni Đukanović i kanonizovani Vujanović snebivali pred Amfilohijevim velikosrpskim zanosom, drugi partijski ešalon DPSa na Cetinju je glumio zabrinutost nad sudbinom odbačene CPC. Istovremeno, dok su se pristalice SPCa kuražile zbog udvorištva DPSovih demagoških lidera, sljedbenici CPCa su ponovo prozivali nemuštog Vujanovića. Pritom, snishodljivo su prećutali Đukanovića, koji je kao veliki dobrotvor Amfilohijevog životnog ostvarenja, prvi političar koji treba da bude obuhvaćen kritikom manipulatorskog i nepravednog režima. Zato je Amfilohijev egzaltirani međunarodni pravoslavni skup dobrodošao. I posljednji politički slijepac je mogao da vidi da Đukanovićevu vlast ne zanimaju crnogorski identitetski   problemi, već samo nastavak političkog preživljavanja.

Pritom, dvadeset i pet godina nakon velikosrpskog osvajačkog udara na Crnu Goru i dobrim dijelom protraćenog četvrt vijeka, crnogorska suverenistička, nekoruptivna i reformatorska manjina u sopstvenoj državi je opet manje-više na samom početku.  

 

Pravedna Crna Gora

Nesposobnost i nevoljnost crnogorskog pravosuđa da riješi slučaj zločinačke deportacije Muslimana još jednom potvrđuje da je u sadašnjim okolnostima nemoguće pravedno suočavanje Crne Gore sa neslavnom prošlošću. Besmisleno je očekivati da je u državi u kojoj isti ljudi i iste stranke više od dvije decenije čine ubjedljivu većinu moguće voditi odgovorne krivične procese.

Samim tim, naivno je zahtijevati da se krivično pravosuđe ponaša u duhu pravne države ako znamo da društvom i dalje dominiraju političke snage koje su stvarno i ideološki vladale u vremenu zločina. U ovom slučaju ne radi se samo o tome da je vladavina zakona na marginama realnog poretka, već je  i kroz ovaj primjer očigledno da crnogorske pravosudne reforme daju slabe rezultate. Zato i ne čudi kada se suočavamo sa razočaravajućim procesima koji se ogledaju u tome što su zločini nesumnjivi, zločinci nepoznati, sudski postupci neefikasni a kazne nedostižne.

Pritom, ostaje samo stari politički zaključak – nema izgradnje pravednog društva dok DPS ne pređe u opozicione klupe. Uostalom, ispravno je da se  pridruže svojim  nekadašnjim velikosrpskim saveznicima i  braniteljima zločinačke politike a današnjim lažnim reformatorima. 

Pravedna Crna Gora

Crnogorska postizborna međustranačka politika biće nastavak starih  netrpeljivosti, iznuđenih i neiskrenih saveza, providnih manipulativnih poruka i praznih obećanja.

Opadajuća vladajuća koalicija zbijena oko nezamjenljivog ali istrošenog Đukanovića teško može mijenjati sistem i aktuelne prilike a da pri tome ne posiječe i vlastite korijene. Nasuprot njoj, stara prepakovana opozicija, ojačana novim parlamentarnim saveznikom,  još teže je u stanju da stvori postojan politički savez. U predstojećim međustranačkim sukobima Đukanović će i dalje biti nadmoćan u državotvornoj i spoljnopolitičkoj igri, ali će mu kamen oko vrata biti unutrašnja politika, vlastita stranka, duhovi prošlosti i interesni dvorski krugovi.

S druge strane, parlamentarna opozicija sa svojim alhemijskim i komičnim muljanjem nepomirljivih principa, kamufliranim velikosrpstvom, zagovaranjem personalnih lomača i neuvjerljivim liderima teško može ponuditi ozbiljnu alternativu. Crnu Goru očekuje dolazak starog premijera čiji je ključni cilj produžetak vlasti uz sporadično grebanje po površini nagomilanih društvenih problema. Istovremeno, gledaćemo jalovu i manikiranu opoziciju čiju politiku teško može osnažiti zapaljiva retorika a još manje lutanje kroz maglu suprostavljenih načela.

Sve ovo zajedno je potvrda teze da ključne ideje Pravedne, koje objedinjavaju korjenite sistemske reforme, modernizaciju društva i čvrsto utemeljenu državnost, nemaju uporište u dominirajućoj političkoj klasi. Zato, javnost mora da se pomiri sa činjenicom  – da će teško ići promjene na bolje, da su promjene na gore uvijek moguće, dok je realno očekivati da politika nultog pomjeranja bude optimalan vladin  proizvod.   

Pravedna Crna Gora

Dugoročan oporavak i razvoj Crne Gore zavisiće od tri krupne stvari: prva je – smjena Đukanovićevog režima od strane reformske državotvorne opozicije, druga je – demontiranje partitokratije kao parazitskog sistema  podržanog od  većine stranaka i treća je – marginalizacija velikosrpske ideologije.

Tek završeni izbori, bez obzira na predstojeću obnovu vlasti pod vođstvom uzdrmanog DPSa, značajno su otvorili pitanje budućih promjena. Ali, to će u velikoj mjeri zavisiti od sazrijevanja neuvjerljive i limitirane opozicione većine i karaktera njenih lidera.

Za razliku od promjene vlasti, reforma partitokratskog poretka će biti teži zadatak jer ona podrazumijeva suštinsku transformaciju otuđene političke klase. Najmanje je argumenata koji potvrđuju političku liberalizaciju vladajućih krugova ili iskrenu posvećenost građanskoj demokratiji njihovih dominirajućih protivnika.

S druge strane, ohrabrujuća je vijest da je Sud u Strazburu donio presudu kojom se odbacuje  tužba koju je podnijela jedna od eparhija Srpske pravoslavne crkve, naročito ako imamo u vidu dosadašnju jalovu i manipulativnu identitetsku politiku crnogorskih vlasti. Međunarodna pravda, u nedostatku presuda domaćih sudova i pored namjerne pasivnosti izvršne vlasti, pruža nadu u pogledu ograničavanja bahatog velikosrpskog klerikalizma u Crnoj Gori.

Konačno, budućnost Crne Gore traži odgovornu državnu politiku koja bi objedinila proevropsku modernizaciju sistema i moralni preobražaj društva. Međutim, to nije moguće bez demokratske smjene vlasti, transformacije političke klase u dio ozbiljne društvene elite i svođenja domaćeg velikosrpstva na nivo neukusnog političkog folklora.       

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pravedna Crna Gora

Ni jedna zemlja u Evropi nije dopustila da se njena kulturna dobra u posljednje dvije decenije toliko upropaste kao što je to Crna Gora. Đukanovićev režim će ostati upamćen po tome što je dopustio da se crnogorska kulturna baština temeljito razori i devastira.

Zato je u Crnoj Gori komično svako pozivanje na Zakon o zaštiti kulturnih dobara, jer se od oka može viđeti u kojoj mjeri su evropske konvencije o kulturi, propisi Savjeta Evrope i međunarodna regulativa mrtvo slovo na papiru. Iako su resorni  organi posljednih godina popisali brojne slučajeve uništenja i devastacije kulturnog nasljeđa i pritom utvrdili da je potrebno oko 250 miliona eura za elementarno očuvanje spomeničke kulture, vladajuća koalicija je postala primjer najgore ravnodušnosti prema crnogorskom kulturnom identitetu.  Kada se zna da je od 357 registrovanih nepokretnih spomenika kulture blizu 70% upropašćeno, onda je sasvim jasno u kojoj mjeri je ovoj vlasti stalo do zakonite i civilizovane kulturne politike. Pritom, dopuštajući Srpskoj pravoslavnoj crkvi da nanese trajnu štetu najvećem broju crkava i manastira, uključujući kompleks Cetinjskog i Ostroškog manastira, Đukanovićev režim je od prvog dana postao saučesnik u razaranju crnogorske kulturne baštine.

Višedecenijski agresivni i primitivni nasrtaji Srpske pravoslavne crkve na crnogorsko kulturno nasljeđe ne iznenađuju nikoga ko razumije asimilatorsku velikosrpsku klerikalnu politiku, ali ne smije se zaboraviti da je vladajući  DPS dao presudan doprinos vandalizaciji Crne Gore. Zato je pitanje smjene ove vlasti, jednako kao dovođenje Srpske pravoslavne crkve u okvire zakona, posao od prvorazrednog nacionalnog interesa. 


Scroll to Top