Prava PRVA

Autor: Dragan Koprivica
Ovo je jedno malo podsjećanje na Prvu proletersku brigadu i, još više, na jednog čovjeka – Konstantina Koču Popovića, revolucionara, ratnog komandanta, anarhičnog filozofa, nadrealsitu, čovjeka od ukusa…Podsjećanje malo neobično u ovom vremenu trenzicije ekonomije, politike i morala; ovo je priča o čovjeku kojem je poštovanje principa i morala bili način življenja.
„Ponekad, noću, kada nema sv’jetla, i ne vidi se put od kiše i od vjetra – sjetim se njega“… Konstantina… Na današnji dan, ili možda jučerašnji, prije gotovo 70 godina osnovana je Prva proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada. Cilj: stvaranje vojne i političke avangarde NOB. Stuktura: četiri sprska i dva crnogorska bataljona. Intelektualci, radnici, seljaci, cirka 1200 ljudi…
Njen „prvi i jedini“ komandant bio je, ideološki ne sasvim savršeni, pomalo anarhični filozof, Konstantin Popović – Koča: „najveći umetnik gerilskog rata“. Čovjek čudne sudbine. Sin bogatih beogradskih trgovaca i rentijera, vlasnik „jedne čitave ulice u Beogradu“, dijete koje je prve riječi izgovorilo na francuskom jeziku. Ovo je priča o toj sudbini.
Nadrealist: 
Nakon završene srednje škole upisuje studije prava. Ipak, neke druge oblasti su bile primamljivije, pa Konstatin na Sorboni završava filozofiju i ulazi u nadrealističke krugove A. Bretona. Tada kreću Kočini „podvizi stila“, koji će ga, u različitim manifestacijama, pratiti do kraja života. Čovjek od ukusa, Manifest nadrealizma, Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog,  Nadrealizam danas i ovde… Kao i mnogi nadrealisti tog vremena Koča dolazi u problem „dvosmislenosti položaja intelektualca“ i odlučuje: 
„Književnost je luk i voda. Jedino što bi još vredelo pokušati jeste da se čovek direktno sudari da neprijateljem. Boriću se!!!“
Španac: 
Iz nadrealizma odlazi pravo u Španiju… Pješke, preko Pirineja. Od 1937. godine finese i podvizi stila dobijaju novi oblik na topovima španskih inter-brigada. Instruktor, komandant baterije, komandant diviziona. Poručnik. Harama, Brunete, Alikante… Madrid.
Finese i podvizi stila skreću u izveštačenost i prenemaganje, ili su to objektivno postali. Odviše je sam da bi bio čovečan, čak i u najmanje milosrdnom smislu reči. Kako smo isforsirali naš ukus, onečovečili svet, da bismo bili na visini! Čega? Poštene pobune koja je ključala u nama. Svidelo bi mi se da podvrgnem knjige ispitu današnje Španije, da budu ovde čitane“ 
– piše svom prijetelju iz španske bolnice. Poraz.
Brže nego što se mislilo, slijedi jugoslovenska epizoda.
Partizan: 
Nadrealist na čelu proletera. A bilo je i drugih Španaca… Bilo je i „boljih“ komunista. Odstupanje od moskovske dogmatske šeme. Prva kreće na svoj ratni put: 20.000 kilometara, 7.500 poginulih i ranjenih… Igman, Bosanska Krajina, Neretva, Sutjeska… Ostalo je istorija. Legendarni proboj obruča na Sutjesci, 9. juna u mjestu Balinovac: iskorišćena je posljednja prilika da se spriječi potpuno uništenje partizanskih jedinica. Ali, baš svi nijesu uspjeli razumjeti šta se tog dana dogodilo. Dešava se, vjerovatno jedinstven primjer u istoriji ratovanja: da komandanti koji su učestvovali na suprotnim stranama, u istoj bitci, budu obojica smijenjeni. Major Hene i Koča Popović. Malo kasnije Tito shvata šta se dogodilo i povlači svoju odluku. Takođe, shvata, da oko sebe ima par ograničenih, konzervativnih oficira. Konačno shvata ko su zapravo Koča i Peko. Krojf i Rep. Lejner i Hrnjak. Viša sila.
Ostaje tako do kraja rata. Konstantin ne napada kad ne očekuje uspjeh. A kad napada, pobjeđuje… I igra se. Evo kako tu igru vidi jedan pripadnik poraženih snaga iz Drugog svjetskog rata: „Napadaju smelo, brzo i mangupski: „Hopa Miko“ i „Hopa Seko“, to su im komande koje zbunjuju naše vojnike.“ Avangarda menadžmenta. Savjest i um su jedini apsolutni kriterijumi. Leonard Koen: Partizan.
Državnik: 
Nakon rata, priča se nastavlja, revolucija traje: Načelnik štaba JNA, Savezni sekretar inostranih poslova, potpredsjednik Jugoslavije… Novi zadaci, nove uloge, nove finese stila. U jeku sukoba sa SSSR, samo je jedan čovjek tajno mogao ići u SAD da dogovori isporuke oružja. Početak politike nesvrstanosti. Stvaranje pokreta… A poslije Moskovske deklaracije – primjedbe: ministar se ne oblači dovoljno elegantno… „Posebni SIP-ovski pravac“ želi spoljnu politiku odvojiti od partije. Borba ne prestaje. Iznevjerene nade nakon Brionskog plenuma…
Poslije pada „liberala“, sedamdesetih godina, ostao je u manjini i diskretno se povukao, nadajući se spontanom sazrijevanju svijesti društva. Ipak, prije odlaska, Titu je dugovao posljednji razgovor: „Zar zbilja moraš da odeš?“ – 
„Odlučio sam.“
Građanin:
“Ja sam protiv svakog nacionalizma, jer je nacionalizam najniži oblik svesti… Nečija jednonacionalna “istina”, samim tim što je takva, ne može biti istina. Ona suzbija razboritost slobodnih građana.“ 
Krajem osamdesetih, vidjevši da je vrag odnio šalu, pojavljuje se u javnosti, pokušava da objasni, pokušava da osvijesti ljude. Epilog znate. Ostaje činjenica da je ostao dosljedan i svoj: „nikad u dilu s bagrom, nikom u stranu, nikome dužan“. Kao Darko Rundek.
Poslednjih nekoliko godina života provodi u Dubrovniku. Zamalo je izbjegao da mu na glavu padaju granate ispaljene iz oružja brigade koja je nosila ime njegovog ratnog druga – Save Kovačevića. Zaista, čudna sudbina.
Na kraju je, 1991. godine, proročanski poručio: 
“Ma kakva budućnost. Budućnost Srbije je daleka.”
Poslije svega, moramo pitati kako je moguće da naše društvo, antifašizam – temelj Evropske države, danas ispoljava samo u trinaestojulskim govorima političara. Samo u akcijama SUBNOR-a, koje, uzgred rečeno, zaslužuju poštovanje. Kakav je to antifašizam koga ne promovišu mladi ljudi? Top lista nadrealista.
I kakvo je to društvo u kome PRVA ne znači proleterska brigada, nego neka banka ili televizija. Bez obzira na vlasničku strukturu.
„Glavno mi je u životu: prva proletbrigada, prva proletbrigada, prva proletbrigada“
– pisao je starac od 77 godina…
Kakav neprolazni žar…
NO PASARAN!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *