| Autor: Dragan Koprivica |
| Ovo je jedno malo podsjećanje na Prvu proletersku brigadu i, još više, na jednog čovjeka – Konstantina Koču Popovića, revolucionara, ratnog komandanta, anarhičnog filozofa, nadrealsitu, čovjeka od ukusa…Podsjećanje malo neobično u ovom vremenu trenzicije ekonomije, politike i morala; ovo je priča o čovjeku kojem je poštovanje principa i morala bili način življenja. |
| „Ponekad, noću, kada nema sv’jetla, i ne vidi se put od kiše i od vjetra – sjetim se njega“… Konstantina… Na današnji dan, ili možda jučerašnji, prije gotovo 70 godina osnovana je Prva proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada. Cilj: stvaranje vojne i političke avangarde NOB. Stuktura: četiri sprska i dva crnogorska bataljona. Intelektualci, radnici, seljaci, cirka 1200 ljudi… |
| Njen „prvi i jedini“ komandant bio je, ideološki ne sasvim savršeni, pomalo anarhični filozof, Konstantin Popović – Koča: „najveći umetnik gerilskog rata“. Čovjek čudne sudbine. Sin bogatih beogradskih trgovaca i rentijera, vlasnik „jedne čitave ulice u Beogradu“, dijete koje je prve riječi izgovorilo na francuskom jeziku. Ovo je priča o toj sudbini. |
| Nadrealist: |
| Nakon završene srednje škole upisuje studije prava. Ipak, neke druge oblasti su bile primamljivije, pa Konstatin na Sorboni završava filozofiju i ulazi u nadrealističke krugove A. Bretona. Tada kreću Kočini „podvizi stila“, koji će ga, u različitim manifestacijama, pratiti do kraja života. Čovjek od ukusa, Manifest nadrealizma, Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog, Nadrealizam danas i ovde… Kao i mnogi nadrealisti tog vremena Koča dolazi u problem „dvosmislenosti položaja intelektualca“ i odlučuje: |
| „Književnost je luk i voda. Jedino što bi još vredelo pokušati jeste da se čovek direktno sudari da neprijateljem. Boriću se!!!“ |
| Španac: |
| Iz nadrealizma odlazi pravo u Španiju… Pješke, preko Pirineja. Od 1937. godine finese i podvizi stila dobijaju novi oblik na topovima španskih inter-brigada. Instruktor, komandant baterije, komandant diviziona. Poručnik. Harama, Brunete, Alikante… Madrid. |
| Finese i podvizi stila skreću u izveštačenost i prenemaganje, ili su to objektivno postali. Odviše je sam da bi bio čovečan, čak i u najmanje milosrdnom smislu reči. Kako smo isforsirali naš ukus, onečovečili svet, da bismo bili na visini! Čega? Poštene pobune koja je ključala u nama. Svidelo bi mi se da podvrgnem knjige ispitu današnje Španije, da budu ovde čitane“ |
| – piše svom prijetelju iz španske bolnice. Poraz. |
| Brže nego što se mislilo, slijedi jugoslovenska epizoda. |
| Partizan: |
| Nadrealist na čelu proletera. A bilo je i drugih Španaca… Bilo je i „boljih“ komunista. Odstupanje od moskovske dogmatske šeme. Prva kreće na svoj ratni put: 20.000 kilometara, 7.500 poginulih i ranjenih… Igman, Bosanska Krajina, Neretva, Sutjeska… Ostalo je istorija. Legendarni proboj obruča na Sutjesci, 9. juna u mjestu Balinovac: iskorišćena je posljednja prilika da se spriječi potpuno uništenje partizanskih jedinica. Ali, baš svi nijesu uspjeli razumjeti šta se tog dana dogodilo. Dešava se, vjerovatno jedinstven primjer u istoriji ratovanja: da komandanti koji su učestvovali na suprotnim stranama, u istoj bitci, budu obojica smijenjeni. Major Hene i Koča Popović. Malo kasnije Tito shvata šta se dogodilo i povlači svoju odluku. Takođe, shvata, da oko sebe ima par ograničenih, konzervativnih oficira. Konačno shvata ko su zapravo Koča i Peko. Krojf i Rep. Lejner i Hrnjak. Viša sila. |
| Ostaje tako do kraja rata. Konstantin ne napada kad ne očekuje uspjeh. A kad napada, pobjeđuje… I igra se. Evo kako tu igru vidi jedan pripadnik poraženih snaga iz Drugog svjetskog rata: „Napadaju smelo, brzo i mangupski: „Hopa Miko“ i „Hopa Seko“, to su im komande koje zbunjuju naše vojnike.“ Avangarda menadžmenta. Savjest i um su jedini apsolutni kriterijumi. Leonard Koen: Partizan. |
| Državnik: |
| Nakon rata, priča se nastavlja, revolucija traje: Načelnik štaba JNA, Savezni sekretar inostranih poslova, potpredsjednik Jugoslavije… Novi zadaci, nove uloge, nove finese stila. U jeku sukoba sa SSSR, samo je jedan čovjek tajno mogao ići u SAD da dogovori isporuke oružja. Početak politike nesvrstanosti. Stvaranje pokreta… A poslije Moskovske deklaracije – primjedbe: ministar se ne oblači dovoljno elegantno… „Posebni SIP-ovski pravac“ želi spoljnu politiku odvojiti od partije. Borba ne prestaje. Iznevjerene nade nakon Brionskog plenuma… |
| Poslije pada „liberala“, sedamdesetih godina, ostao je u manjini i diskretno se povukao, nadajući se spontanom sazrijevanju svijesti društva. Ipak, prije odlaska, Titu je dugovao posljednji razgovor: „Zar zbilja moraš da odeš?“ – |
| „Odlučio sam.“ |
| Građanin: |
| “Ja sam protiv svakog nacionalizma, jer je nacionalizam najniži oblik svesti… Nečija jednonacionalna “istina”, samim tim što je takva, ne može biti istina. Ona suzbija razboritost slobodnih građana.“ |
| Krajem osamdesetih, vidjevši da je vrag odnio šalu, pojavljuje se u javnosti, pokušava da objasni, pokušava da osvijesti ljude. Epilog znate. Ostaje činjenica da je ostao dosljedan i svoj: „nikad u dilu s bagrom, nikom u stranu, nikome dužan“. Kao Darko Rundek. |
| Poslednjih nekoliko godina života provodi u Dubrovniku. Zamalo je izbjegao da mu na glavu padaju granate ispaljene iz oružja brigade koja je nosila ime njegovog ratnog druga – Save Kovačevića. Zaista, čudna sudbina. |
| Na kraju je, 1991. godine, proročanski poručio: |
| “Ma kakva budućnost. Budućnost Srbije je daleka.” |
| Poslije svega, moramo pitati kako je moguće da naše društvo, antifašizam – temelj Evropske države, danas ispoljava samo u trinaestojulskim govorima političara. Samo u akcijama SUBNOR-a, koje, uzgred rečeno, zaslužuju poštovanje. Kakav je to antifašizam koga ne promovišu mladi ljudi? Top lista nadrealista. |
| I kakvo je to društvo u kome PRVA ne znači proleterska brigada, nego neka banka ili televizija. Bez obzira na vlasničku strukturu. |
| „Glavno mi je u životu: prva proletbrigada, prva proletbrigada, prva proletbrigada“ |
| – pisao je starac od 77 godina… |
| Kakav neprolazni žar… |
| NO PASARAN! |
Leave a Reply