Čije je vrijeme, njega je i novac

Nietzsche je tvrdio da je odnos dužnik/povjerilac temeljni društveni odnos.

Prihvatimo li tu hipotezu, ukazaće nam se da je: moral zajednice katalog onoga što dugujemo drugima, tradicija ono što dugujemo precima,

porodica u kojoj smo rođeni ono što dugujemo roditeljima, crkva upravitelj onoga što dugujemo Bogu, patriotizam ono što dugujemo državi-naciji,

ekonomija ono što dugujemo lihvarima, ekologija ono što dugujemo Majci Prirodi, sam život ono što dugujemo Bogu, Prirodi, providnosti, slučaju

a politika čuvar sistema u kojem može biti promijenjeno sve – osim temeljnog dužničko-povjerilačkog odnosa: dakle ništa.

K vragu: pa što je onda, osim otplate duga, smisao života? Mislim, osim proizvodnje još dugova koje ćemo na vrat natovariti svojoj djeci?

Primjećujemo da je odnos dužnik/povjerilac pun posrednika, upravitelja duga koji nastupaju kao zastupnici interesa povjerioca. Crkva je tek najočitiji primjer. Isus umire za nas i tako nas oslobađa, nakon čega dugujemo jedino Crkvi, koja nas upozorava da otpis duga nije besplatan – dužni smo naime onima koji zastupaju Onoga koji nas je razriješio dugova. Akademije nauka i umjetnosti i ostale institucije nacionalne kulture pojavljuju se kao upravitelji tradicije. Vojska se tradicionalno pojavljuje kao upravitelj duga državi-naciji, dok u mirnodopskim uslovima njen posao preuzima klasa političkih predstavnika. Da ne pominjemo Superego, koji je najbrutalniji utjerivač duga: ma koliko krivice osjećali, ma koliko kajanjem kamata otplatili, glavnica duga ostaje netaknuta (štaviše: što se više kajemo, to je krivica veća), a sam iznos onoga što dugujemo nepoznat, premda očito – beskrajan. Pitanje duga je, očito, konstitutivno ne samo za naša društva, nego i našu ličnost. 

Zastupnici duga rado ističu da smo slobodni. Ne samo da nas je oslobodio Isus, nego nam slobode jamče i Ustav i zakoni, slobodarska tradicija, te napokon sama vojska, kao posljednja linija odbrane naše slobode. Konačno, slobodni smo izabrati svoga lihvara: izbor banke u kojoj ćemo uzeti kredit je raskošan i samo naš.

Ljudi poput Maurizzija Lazzarata, Franca Bifoa i Davida Graebera, koji je napisao Dug – prvih 5000 godina, ključni tekst onoga što ću u nedostatku boljeg termina nazvati novim anti-lihvarskim pokretom,  tvrde da otpis duga mora biti glavni zahtjev bilo kakve suvisle lijeve politike (temat o dugu u Zarezu broj 343, uredio Srećko Horvat) . Pozivaju se na dugu tradiciju otpisa duga. Za Hamurabijeve vladavine, na primjer, zbila su se četiri opšta otpisa duga: 1792., 1780., 1771. i 1762. godina prije Hrista. Sada nam je, tvrdi se, nužan novi otpis duga.

Naravno, to nije dovoljno. Jasno je da onaj koji dug otpisuje posjeduje moć, kao i da sam otpis duga funkcioniše kao potvrda te moći, nipošto kao njeno (samo)ukidanje: njegova suverena volja nas duga oslobađa, što dakako ne znači da u dug ponovo nećemo zapasti. Ovdje valja parafrazirati Schmidtovu definiciju suverenosti: suveren je onaj koji proglašava otpis duga.

Otpis duga očito funkcioniše kao mjera vanrednog stanja: kada je sistem u opasnosti, uvodi se vanredno stanje, koje se ukida kada se stanje normalizuje.

A stanje je takvo da se svaka francuska beba rađa, kako tvrdi Lazzarato, sa 22 000 eura duga. Čovjek se, dakle, rađa u lancima, dok se svugdje naokolo, dokle pogled seže, vijore visoko podignute zastave slobode. Prije nego što beba odraste, pa počne raditi i vraćati dug, ona će trebati obrazovanje. Koje, uglavnom, nije moguće bez dodatnog zaduživanja. Federalne rezerve procjenjuju da ukupan iznos studentskih kredita u Sjedinjenim državama iznosi 1000 milijardi dolara.

Situacija je, dakle, očajna i, premda se ne bih kladio na to, neodrživa. Kako smo došli do toga da smo zadužili ne samo sebe, nego i svoju djecu? Gdje je i kad je sve pošlo k vragu?

Boris Gunjević (sa Slavojem Žižekom napisao knjigu Bog na mukama: obrati Apokalipse) je na proljeće ove godine u Zagrebu, na skupu koji je organizovao Žarko Paić, održao predavanje koje nudi zanimljiv odgovor na to pitanje.

Gunjević podsjeća na tezu Waltera Benjamina: kapitalizam je oblik religijskog kulta.

1) Kapitalizam je čisti religijski kult, jedan od najekstremnijih u ljudskoj povijesti.

2) Permanentno trajanje kulta uokvireno je nesputanim slavljenjem bez sanjanja i milosti.

3) Kapitalizam je jedini kult koji umjesto pokajanja i oprosta nudi beskrajno pojačavajući osjećaj krivnje (dakle beskrajna akumulacija duga, op A.N.).

4) Religijske strukture kapitalizma Boga žele prikazati kao onog koji snosi odgovornost i krivnju za sve ono što se govori i čini”, piše Gunjević.

On podsjeća da Benjamin upućuje na igru riječi “kamata” i “krivnja”, a odnos te dvije riječi naziva demonskom ambivalentnošću. Nadalje je, kaže se, nužno primijetiti kako je ne samo kapitalizam religija, nego je i sama religija postala kapitalizam, kako u oblicima religijskog fundamentalizma, tako i new age gnosticizma. Gunjević ovu tezu ilustruje primjerom američkih protestantskih fundamentalističkih lidera (Jerry Fowler, Pet Robinson, Jimmy Swagart, Ted Hagart), čije su “crkve” funkcionisale kao punokrvne korporacije: “riječ je o tome da su posjedovali privatne televizije, novine, avione, izdavačke kuće, glazbene i filmske studije te su na posve prirodan način usvojili kapitalističku racionalnost tržišta u kojem je religija postala krinka za ideologiju i osvajanje vlasti a vjernici konzumenti i mušterije koje su se pri tom morale dobro i korisno osjećati”.

Ovim dolazimo do ključne Gunjevićeve teze: “Ukoliko je kapitalizam religija kako je to rečeno, onda je potrebno napraviti još jedan dodatni korak i navedenu Benjaminovu tezu pokušati zaoštriti. Ukoliko je kapitalizam religija onda bi vjerojatno jedino religija mogla ponuditi radikalnu kritiku kapitalizma. Kako je to moguće? Benjamin je ustvrdio kako se je kapitalizam poput parazita razvio unutar kršćanstva, to jest kršćanskog zapada, stoga je povijest kršćanstva ujedno i povijest parazita koji su iz njega nastali”.

Gunjeviće pledira za novu teologiju, onu koja bi radikalnom samokritikom obezbijedila istinski razornu kritiku kapitalizma. Kao autore koji dokazuju da je kapitalizam hrišćanska jeres, i ujedno nude alat za rečenu kritiku, on navodi Johna Milbanka i ostale pripadnike radikalne ortodoksije. Činjenica da je Gunjević (i) protestantski sveštenik, kao i da je Žižek objavio knjigu kako sa njim, tako i sa Milbankom, govori da barem neki ljudi na ljevici prihvataju pruženu ruku teologije.

**

U knjizi “Za jedan drugi Srednji vijek: vrijeme, rad i kultura na zapadu”, Jacques Le Goff opisuje kako je, između 12. i 15. vijeka kasta trgovaca od bezmalo prezrene grupe postala snaga čijim potrebama će se prilagođavati arhitektura, način života i društveno vrijeme: kako je finansijski kapitalizam pokorio zapad i kako mu je Crkva pomogla u tome.

Vilim iz Auxerrea, koji je stvarao na prelazu iz 12. u 13. stoljeće, piše: “Lihvar djeluje protiv prirodnog zakona svemira jer prodaje vrijeme koje je zajedničko svim bićima… ništa ne daje sebe na dar na način toliko usklađen s prirodom kao što to čini vrijeme: htjele-ne-htjele, stvari imaju vrijeme. Dakle, budući da lihvar prodaje ono što pripada svim bićima (danas bismo ovu Vilimovu argumentaciju potkrijepili citatima Hardta i Negrija i smatrali je odbranom commons, op. A. N.) on vrijeđa sva bića općenito, čak i kamenje, odakle proizilazi da ako ljudi i šute pred lihvarima, kamenje bi proplakalo da može; i to je jedan od razloga zbog kojih Crkva progoni lihvare”. Lihvari otuđuju Božije vrijeme, što ima strašne reperkusije: uskraćuje pravdu na ovome svijetu. Jer, dodaje Vilim, protiv lihvara “Bog kaže: Kada ponovo preuzmem vrijeme, to jest kada vrijeme bude u Mojoj ruci te ga lihvar neće moći prodavati, tada ću suditi u skladu s pravdom”.

Optužba je strašna: lihvari sprječavaju Boga da sudi pravedno. Ali ako su lihvari ukrali božije vrijeme, Crkva je u tome bila saučesnik.

Ulog u sukobu između Crkve i lihvara je bio ogroman. “Sav ekonomski život u osvit trgovačkog kapitalizma ovdje je doveden u pitanje”, piše Le Goff. Ustrajavanje na zabrani zarade na vremenu, dakle lihvarenja, znači uništiti sami preduslov kreditnog poslovanja. Znači alternativnu istoriju: onu bez banaka.

Sa jedne strane stoji vrijeme Crkve, koje pripada Bogu i ne smije se prodavati. Sa druge vrijeme trgovaca, čija djelatnost počiva “na hipotezama čije je vrijeme sam temelj – na gomilanju zaliha predviđajući glad, kupnji i prodaji u povoljnim trenucima”.

Zapad je na prekretnici. Nije samo vrijeme ono što postaje roba, nego je to i znanje. Odlučuje se o tome može li se prodavati znanje koje, kako podsjeća Sveti Bernard, takođe pripada samo Bogu? Ulog ne može biti veći: “Ovdje je dakle pod znak pitanja postavljen čitav proces laicizacije kapitalnih humanističkih područja, samih temelja i okvira ljudske djelatnosti: radnog vremena, uvjeta intelektualne i ekonomske proizvodnje”. U ovom se tekstu, dakako, ne izražava žaljenje zbog slabljenja moći Crkve, ali se liju suze nad uzdizanjem čudovišta finansijskog kapitalizma. Posljedice tadašnje privatizacije vremena i znanja, tranzicije o kojoj je riječ, ljevica do danas (bezuspješno) pokušava ispraviti.

Kako je u svojim istraživanjima našao Le Goff, lista nedopuštenih i prezrenih zanimanja u 12. i 13. vijeku praktično obuhvata – sva zanimanja. Lihvarenje i prostitucija su, očekivano, na lošem glasu, ali su crkveni autoriteti imali značajne zamjerke i na posao: mesara, hirurga, vojnika (zbog prolivanja krvi), bilježnici (škrtost), žongleri, glumci, mađioničari (sijači iluzija), a bolje nisu mislili ni o valjaoničarima, bojarima, kuvarima, peračima (zbog dodira sa prljavštinom)… Na crnoj listi su i: slastičari, postolari, vrtlari, slikari, ribari, upravitelji okruga, lovočuvari, carinici, mjenjači novca, krojači, parfemari, mlinari, pekari, kovači, pivari…

Na ljeto 2011., u jednom kafeu u Perastu, Giorgio Agamben je Srećku Horvatu i meni rekao kako je rad antirevolucionaran. Na ovu tezu, očito tačnu, vratiću se docnije. Za sada ću još samo dodati kako je iz srednjevjekovne crkvene liste prezrenih zanimanja očito kako je rad još i – antihrišćanski.

“Općenitije rečeno, u kršćanstvu postoji tendencija prema osuđivanju svakog negotium, svake svjetovne aktivnosti, a prema uzvisivanju, naprotiv, određenog otium, dokolice, koja je povjerenje u Providnost”, piše Le Goff. Ovo je, naravno, praćeno sa contemptust mundi, prezirom prema svijetu, bez kojega nema dobroga hrišćanina.

Za Crkvu u 12. vijeku ipak nema dvojbe: najbjednija od svih prezira vrijednih zanimanja ipak su prostitucija i lihvarstvo. Sredinom 12. vijeka lihvarstvo je u Gracijanovom dekretu osuđeno, bez mogućnosti pomilovanja.

Pa ipak, ustupak po ustupak, od kojih je svaki sljedeći bio značajniji, i “aristokracija mjenjača novca nasljeđuje aristokraciju kovača novca”. Marc Bloch tvrdi kako je u srednjem vijeku vladala “velika ravnodušnost prema vremenu”. Ali od Svetog Bernarda, koji je proklinjao novac, prilično se brzo stiglo do uvjerenja da je vrijeme novac: dakle ne tek podložno prodaji, nego čvrsta moneta koja, onome ko je posjeduje i distribuira, obezbjeđuje blagostanje i društveni prestiž. Sve to, kako primjećuje Le Goff, “najavljuje Burzu na kojoj će minute i sekunde stvarati i uništavati bogatstva”.

Godine 1355. vlasti preduzetnicima iz Aire-sur-la-Lysa dozvoljavaju izgradnju zvonika čija zvona ne bi pozivala na molitvu, nego bi označavala vrijeme trgovačkih transakcija i radno vrijeme tkalaca. Radnike koji bi iz okolnih sela dolazili na posao valjalo je dozvati. Crkvena zvona gube monopol na mjerenje vremena. Nije malo onih koji su zabrinuti, koji smatraju da Evropom počinju tući “paklenski ritmovi”.

Vrijeme se, dakle, laicizira. Ono nadalje neće teći u ritmu vjerske službe, nego u ritmu proizvodnje i transakcije. Trgovac, koji putujući osvaja prostor za svoju djelatnost i širi tržište, živi Aristotelovu definiciju: vrijeme je broj kretanja.

On je svjestan cijene vremena: trajanje putovanja može se jasno izraziti u novcu.

Za trgovca profesionalno vrijeme postaje vrijeme u kojem živi, suštinski odvojeno od okamenjenog, natprirodnog, crkvenog vremena, čijim će se zahtjevima sve češće biti prisiljen oglušiti. Dio svog dobitka trgovac će darivati Crkvi i tako raditi na svom spasenju. Le Goff tvrdi da “iz psihologije srednjevjekovnog trgovca treba eliminirati sumnju u licemjerje”. On se iskreno nada u spasenje i iskreno se moli Bogu za uspješnost svojih transakcija kojima preprodaje božije vrijeme.

Neće proći dugo a građani Airea će vrijeme koje će označavati radno zvono nazvati sigurnim satima, nasuprot nesigurnim satima crkvenih zvonika.

Ipak, naglašava Le Goff, presudni napredak prema dominaciji radnog vremena donijeće mehanički časovnici. Osnove tog izuma postavljene su u 13. vijeku, da bi u drugoj četvrtini 14. vijeka urbani satovi bili postavljeni po sjevernoj Italiji, Kataloniji, Flandriji, Njemačkoj, sjevernoj Francuskoj, južnoj Engleskoj… Uvodi se sat od šezdeset minuta, koji čini dvadesetčetvrti dio dana. Umjesto radnog dana, koji se računao od zore do sumraka, sa takozvanom nonom kao devetim satom, predviđenim za odmor (nona je najprije padala oko dva popodne, da bi bila pomjerena u današnje podne – otud engleska riječ za podne, noon), osnovna jedinica rada postaje – sat.

Pa ipak, vrijeme još do kraja nije normirano. Montaigne u Putu za Italiju opisuje haos u kojem se putnik nalazi zbog toga što se vrijeme mijenja od jednog do drugog grada: nulti sat je, objašnjava le Goff, negdje ponoć, negdje podne, no negdje i izlazak ili zalazak sunca. Ključni pomak ka subjektivizaciji vremena će, kako objašnjava A. Maier, omogućiti tek izum ručnog časovnika. Koji mjeri naše lično vrijeme. To je ujedno i kraj tabua božijeg vremena.

Le Goff dalje prati kako se i tabui nečasnih profesija povlače pred afirmacijom individualne svijesti. Dolazi ne samo do subjektivizacije vremena, nego i subjektivizacija psihološkog života zamjenjuje dogme. Ako proizvođač oružja ima dobru namjeru, na primjer da oružje dostavi borcima za pravednu, dakle našu stvar, tada proizvodnja oružja nije nečista. Jača i ideja opšteg dobra: ako mu neki zanat doprinosi, tada ni taj zanat ne može biti loš. Sveti Toma Akvinski uči ovako: “Ako se bavimo trgovinom radi javnog dobra, ako želimo da stvari neophodne za život ne manjkaju našoj zemlji, tada je dobit, umjesto da bude krajnji cilj, samo potraživanje naknade za rad”. Bez i namjanjeg napora mašte možemo zamisliti američkog predsjednika kako enormnu dobit koju ostvaruju američke kompanije pravda Akvinčevom argumentacijom: “Onaj ko se bavi trgovinom radi dobra naše zemlje, onaj koji svojom djelatnošću snaži Ameriku, onaj koji učvršćuje american way of life, ostavaruje zasluženu dobit. Njegov krajnji cilj nije dobit za sebe, nego boljitak naše velike nacije. Otud je bogatstvo koje je stekao pravedna nagrada za njegov rad. Takve ljude, patriote, nećemo kažnjavati visokim poreskim stopama: nećemo vršiti odmazdu nad onima koji su svojim pregnućima ovu zemlju učinili liderom slobodnog svijeta. Mi u Americi ne kažnjavamo uspjeh”.

Teolozi kao ono što opravdava trgovca, dakle, navode prije svega njegov trud i opšte dobro. Ali to nije sve. “Umnažaju se razlozi za oprost tom zanimanju, tako dugo ozloglašenom, zatim razlozi za njegovo opravdanje, a naposljetku i za poštovanje”, piše Le Goff.  

Rad, generalno, prestaje biti dostojan prezira i postaje – vrlina.

Na prezir plemstva i crkve prema radu radni ljudi odgovoriće prezirom prema privilegovanim dokoličarima. Crkva će ostati bliska vladajućoj klasi, ali će i pružiti teorijsku revalorizaciju rada, koja će, kako piše Le Goff, počivati na Pavlovoj rečenici iz Druge poslanice Solunjanima: Ko neće da radi, neka i ne jede. Vrijeme više nije ono što je zabranjeno prodavati, jer je Božije, pa time svih ljudi. Nije samo vrijeme novac: to je i znanje. Formirana je klasa intelektualaca – plaćenih intelektualnih radnika. U 12. vijeku bujaju gradske škole, koje će vijek kasnije postati univerziteti, koji su organizovani kao cehovi i zahtijevaju školski monopol. Profesori u njima, za razliku od redovnika u samostanskim školama, svoje usluge naplaćuju: bilo od studenata, bilo od crkvenih ili svjetovnih vlasti. Oni prodaju znanje, koje je, baš kao i vrijeme, “dar Božiji koji se ne može prodavati”.

Prezrene djelatnosti koje donose novac postale su društveno poštovane. Lihvarenje je dobilo teološku potvrdu. Vrijeme više nije monopol crkve: gradovi žive ritmom koji određuju trgovci i potrebe novih industrija. Vrijeme varvarskog Zapada u kojem su sve plaćene aktivnosti bile smatrane sramotnim je isteklo. Kraj je vremena u kojem se o monetarnom sektoru govorilo sa prezirom, kao o onome kojim upravljaju Jevreji. Predkapitalistička monetarna ekonomija počiva na kamati. Od sada, govorimo o hrišćanskom lihvarenju. Proces borbe za kontrolu duga, rada i znanja, koji će oblikovati svijet kakav poznajemo, otvoren je.    

Autor: Andrej Nikolaidis

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *