Dobar dan, kako ste?

Promolilo se povrh Śekirice, kao led prozirno parče neba, tmina se razbila i svjetlost je sa planine krenula preko sela, budeći sokak po sokak, krov po krov. Raspjevavali su se pijetlovi, svitalo je. Još je sve, pa i selo sâmo, čučalo, bubrilo, nadimalo se, grčilo, trzalo i protezalo u posljednjim slatkim trenucima sna. I magla se dizala iz doline, otkrivajući poširoko korito rijeke. Samo Lim nije spavao; svu noć je mrmorio i frfljao, brzajući; kroz lugove se širio, a sužavao između krša i stijenja, pa opet grabio dalje, ka drugim ljudima, ka sljedećem selu. Lim. Lijepo ime mora.

Spajaju li rijeke ljude, sva ona sela i gradove? Ovim pitanjem je moj otac počinjao svoja, u našoj porodici, čuvena “predavanja o rijeci”, kad god je, po njegovoj procjeni situacija to zahtijevala. A situacija je bilo više puta godišnje. Zahvaljujući njegovim “predavanjima”, a ne stihovima i poeziji, za mene je Lim uvijek bio dio mora, nikada samo rijeka. Kada bi postavio to pitanje, najčešće negdje pri kraju ručka, mi bismo, uz majkin slatki smijeh, jednoglasno odgovarili: Neeee! Kao da ne uočava izvjesni podsmijeh u našem odgovoru, kao da nije svjestan da i djeca znaju biti drska, otac bi, srećan što pamtimo odgovor, potvrdio: Dabome, ne spajaju. Rijeke teku svojim putevima, ne haju za nas, ne jure one za našim naseobinama, za našim gradovima. Ne, nikako. To mi idemo i naseljavamo se tamo gdje ima rijeke, jer tamo je život. A rijeka ima… Mi bismo ponovo graknuli: Mnooogoooo… Tako je, rekao bi otac, rijeka ima mnogo. I ima ih različitih. I sve te rijeke – planinske, ravničarske, duge i kraće, brze i manje brze, hitaju ka istom cilju; sve one ponornice, podzemnice, sve one što presušuju ili se s jeseni pomamljuju; svi izvori, potočići i potoci, sve one bare, riječni rukavci i riječice; sva jezerca i jezera, sva mora i okeani; pa, na kraju, i sve one milijarde i milijarde kišnih kapi što padaju na zemlju – sve njih okuplja samo jedna zajednička… Mi bismo tada uletjeli i rekli: Težnjaaa… Otac je nastavljao: Tako je – spaja ih ista težnja! Težnja da budu jedno – da budu voda! To ih čini posebnim, jedinstvenim, neprocjenjivim! To! Biti voda!

Sa odrastanjem je bivalo sve teže, da ne kažem sve dosadnije slušati očeva “predavanja”, tim prije što smo ovaj osnovni dio svi redom znali naizust; smješkali bismo se, podgurkivali i podsmješljivim tonom pitali te ovo te ono. A otac je govorio i govorio… Nakon ovog uvodnog dijela, slijedio je glavni vaspitni imperativ i zaključak. Jedan i sada pamtim:

Tako je i sa čovjekom. Kad odrasteš, pa još i dozreneš, shvatiš da si jedinstven; zato što je svaki drugi čovjek koji te je dodirnuo, razgovarao sa tobom, slučajno te zakačio laktom ili te namjerno udario po nosu; onaj koji ti je lijepo rekao “dobardan” ili je mrtav, hladan prošao pored tebe, onaj sa kojim si dijelio hljeb, rakiju, sobu… onaj sa kojim si razmijenio povjerenje, sa kojim si sticao zajedničke prijatelje, svaki od onih koji su te slagali, varali, obmanjivali, jednako kao oni koji su te čekali, radovali ti se i brinuli za tebe… svi oni su tvoji potoci, virovi, podzemnice ili izvornice, kišne kapi ili okeani koji su te stvorili, eto, takvim kakav si. Pa, pazi što želiš, čemu težiš! Težnje čine čovjeka i prema tim težnjama, čovjeku se raduje određeni soj ljudi… 

I zbilja sam, sjećam se, odlučno birao svoje težnje. Držao sam ih se sa manje ili više uspjeha, baš onako kako to biva sa svim mladim dušama. A onda sam odrastao… Ipak, i danas kad vidim Lim, kad vidim bilo koju rijeku, mislim na more i sjetim se očeve posvećenosti dobrim predavanjima.

Sasvim se razdanilo. Preko Lima su se čuli prvi glasovi, neko je nekog dozivao. Ugasio sam posljednju cigaretu iz druge kutije. Srećom, imao sam u gepeku još jednu.

Odjednom se prisjećam kako je selo izgledalo nekada: lijep most preko Lima, lijevo dvospratna hotelska zgrada sa prostranim restoranom u prizemlju, a desno niz prodavnica i omanja kafana; ovamo, na drugoj strani, kuća u čijem prizemlju je bila takozvana gvožđara, gdje se moglo kupiti sve od igala i lopata, do džezvi i traktorskih djelova; a onda i druge radnje, pekara, pošta… Hvatajući odavde polukrug, pa putićem ka Limu, stizalo se do vodenice. Jedna tanka žena, zamišljenog lica i hitrog hoda, u vječitoj crnini i sa brašnjavom keceljom, bila je vodeničareva udovica. Sjećam se da me je fasciniralo to što je baš vodeničarka sasvim sijeda, i što je njena kosa, bijela poput brašna, uvijek uredno skupljena u punđu na potiljku. Gledao sam pravo u nju kad god bih je sreo, takoreći zijevao sam u nju – bila je po svemu drugačija od ostalih seoskih žena – a ona mi je uzvraćala čudnim pogledom, punim sjete i sive magle usred trepavica… Zar je i ona – ta sitna, skromna seljanka sa figurom elegantne balerine – uticala na mene, na moj tok?

Svašta mi je, eto, padalo na pamet, a, ruku na srce, samo zato što nijesam imao hrabrosti da odem do kuće. Može biti da je potpuno prazna? Da je sama. Da je u njoj hladno, čak i hladnije nego napolju. Bojim se praznih kuća, mnogo više nego prepunih. One tek ozidane, dotjerane, uređene, u kojima niko nije stigao da živi, ne volim jer su bezlične. Ove, kao što je kuća u kojoj je odrastao moj otac, ne volim iz oprečnog razloga: prepunjene su očitim životnim svjedočanstvima; dokazima o životima onih koji su gazili podove, ostavljali otiske prstiju na oknima, na kvakama; onih koji su disali unutar njihovih zidova, tu spavali, sanjali, plakali… A u očevoj rodnoj kući, ukoliko je bila prazna, osim tih mirisa, boja i otisaka, našao bih i uramljene fotografije  – portrete ljudi kojih više nema. Prazna kuća, u njoj prazna soba, a na zidovima, paralelno jedni drugima, stoje crno-bijeli portreti, gledaju se i osmjehuju međusobno. Ko je naspram moje majke, kome se smiješe njene lijepe oči?

To nijesam mogao da podnesem. Zato sam ostao na trgu. Svakako mi je trebala i treća kutija cigareta. Izašao sam iz auta. Dok sam tražio cigarete, zvoneći potpeticama po sleđenom asfaltu, do kafane je brzo dotrčala mlada konobarica. Otvorila je i vrata i prozore. Uskoro se nad krovom vidio dim. Biće naložila vatru. Zatim se čuo radio: ...tačno je sedam sati…

Sio sam uz šank, blizu furune, mada je i konobarica bila topla. Svježa nevinost mladih seoskih žena, takoreći djevojčica i kada su u dvadesetima, liči na cvijeće pored puta – vazda će se naći neki nedozreli vo, koji će ga, nesposoban da osjeti nježni miris svježih lati, saviti i zgaziti poput bilo kojeg korova. 

Djevojka je bila vrlo ljubazna:

– Dobro jutro. Izvolite?

– Dobro jutro. Kafu. Jaču.

– Odma’!

– Može i jedna loza?

– Oprostite, nemamo lozu. Ima šljiva, jabukovača…

– Onda, molim vas, skuvajte duplu kafu.

– ‘Oću, odma’. Oprostite, gospodine, mi…

– Ne brinite, zaista, sve je u redu.

Izvadio sam iz džepa cigarete i telefon, stavio ih na šank i tada uočio “rezbariju” po njemu: imena, pa nadimci, ubilježene godine, ko zna kome važne, i ucrtani trouglovi i srca… Romantika na kafanski način.

Izgleda da sam to izgovorio naglas, pa mi je konobarica uz smijeh objasnila:

– To je šljiva-romantika, gospodine.

Njen slatki, veseli smijeh, bez prijekora za pijane umjetnike, podsjetio me je da sam ja tog jutra – eto baš tu, u seoskoj kafani i pored furune, sa vedrom, vrijednom i nepoznatom djevojkom. A ona je, sirota, na tom mjestu zaglavila – i tog jutra i ko zna još koliko jutara –  jer, ja ću već otići odatle. Njena sitna šaka je spustila kafu na šank. Vidio sam spretne, pomalo modre prste sa noktima do kraja podrezanim. Viđao sam takve ruke, čak i kod mojih studentkinja. U kafani radi sve što treba: kuva, pere čaše, riba pod… Ali, radi i kući. Muze, pravi sir, mijesi hljeb, pere veš, kopa, skuplja sijeno. I siguran sam da joj niko ne kaže hvala za sav taj trud. Jadno dijete, jedva da je koju godinu starija od mog sina…

Smijeh spolja mi je prekinuo misao. U kafanu su ušla tri gosta. Uočio sam ih i prije, dok su zagledali moj automobil. Dvojica su sviknuto ušla i sjela za sto blizu šanka, vidjelo se da je to njihovo stalno mjesto; treći se zbog nečeg kočoperio ka’ Baljin kokot, rekla bi moja baba, držao je ruke na kukovima, dizao glavu ka tavanici, a ispod obrva gledao u mene. Uhvatio sam djevojčin pogled ka trećem gostu; u pogledu je bilo i prezira i zebnje. Njegove prljave cokule su svjedočile o bezobzirnosti, a kožna jakna, nova i crna, govorila je o pompeznom narcisu, vrsti od koje nije imun ni seoski živalj. Ja sam pregledao svoj telefon, kobajagi veoma zauzet, jer sam htio da me svi poštede svoje pažnje… Kokot još nije sio, stojeći je naručivao rakiju, pa kafu, pa još i kobasice, a onda, prišavši meni korak, dva, rekao:

– Prijatelju, šta bi ti popio? Nemo’ da śediš sam, dođi, pij sa ljuđima… Biće nam milo.

Odgovorio sam, što sam ljubaznije mogao:

– Sorry, I don’t understand…?

– Ha – začudio se Kokot – ovaj nije naš!?

– Pušti čo’eka na mir, dođi ovamo – zvali su ga.

Kokot je samo klimnuo glavom ka meni, ja se bezazleno osmjehnuo, a djevojka sve to gledala sa velikom radošću. Pa, ja sam sa njom naški razgovarao, a vidi kako sam sad ovoga deliju otkačio! Veselo je otišla da kuva kafe, a prostorija se brzo punila novim gostima. Već je bilo veoma toplo i zagušljivo; furuna je grijala kao luda, širio se miris vatrom načetog cerovog drveta, i miješao sa mirisom rakije i vlažnih kaputa na seljacima…

Svi su, čini se, uglas pričali. I nije bilo važno ko je za kojim stolom. Djevojka je nakon nekog vremena prišla šanku i donijela mi i što joj nijesam tražio: nekoliko priganica na tanjiru i sir, a zatim mi je u veliku šolju sipala vreli, planinski čaj. Začuđeno sam je pogledao, a ona je, rumena od jutarnje žurbe i vrlo zabavljena malim igrokazom sa Kokotom, samo trepnula i blago mi šapnula:

– Kuća časti, gospodine.

Tada sam i ja klimnuo glavom i očima se nasmijao, baš kao ona, jer smo dijelili malu tajnu.

U kafani se, u trenutku neočekivane tišine, izdvojio starački glas:

– Eeee, jes, siroma’, umrije…

– I to sâm, pored onolike familije!? Strašno – komentarisao je drugi.

– Bogami mi ga je dobro ža’ – nastavio je starac – mi smo vrsnici, jedanak smo u školu išli. To znači da ću i ja brzo na sretnji put…

– Svi ćemo tamo – dodao je treći glas.

– U koju školu ste to, Radoje, zaboga, ti i on išli jedanak, ha ha ha ha – smijao se četvrti učesnik.

– Mi u ona četiri razreda, bogami, pa se ti sprdaj koliko ‘oćeš! A što je on poslije završio velike škole, to je druga priča. Njega njegovi pratili na nauku u veliki grad, a mene moji dali ovce i pratili me na Śekiricu! Ada!

Svi su se smijali zbog ove pojednostavljene  i očerupane istine, pa čak i moje djevojče iza šanka.

– I danas je sa’rana?

– Danas, vala!

– I to bez čitulje u novine, bez glasa ikome, ka’ da mu niko od nas ništa nije bio?

– Taman tako.

– E, jes’, rekoše da je njegova volja bila da se sa’rani onako… kako se ono reče…?

– U krugu familije – objasnio je onaj starački glas.

– Ete, te tako! Pa, kad nas nije zvao, što da idemo, a?

Ućutaše. Tišina je zatim potrajala. Starac je, razmislivši, na tu tišinu dodao:

– Mene se baš sviđa što je tako reka’! Aj, bogoti, u zemlju ćemo svakako, pa što da se od sa’rane cirkus pravi?

– Imaš pravo – rekoše i drugi.

– Eeeh, a kako je to dobar čovjek bio, ponajbolji.

– E, tako mi svega, jeste!

Ona djevojka priđe šanku, brisajući krpom staklenu čašu, pa mi potiho objasni:

– Jeste, taj đed je bio mnogo dobar i pažljiv. A pravi gospodin. Lijepo je govorio, nekako gospocki, ka’ to vi. Kad bi bio ođe u selo, on dođe da popije kafu ili pojede nešto, i uvijek me časti…

Zatim se posrami što pomenu čašćavanje, pa bržebolje dodade:

– Mislim, on to nekako otmeno uradi, kaže mi nešto lijepo… Proljetos mi je donio čokoladu, kaže: Za Osmi mart… To je prvi put da mi je neko čestitao taj praznik.

Kako je na tren spustila ruku na šank, ja sam je blago i pazeći da drugi ne vide, pomilovao, kao da joj govorim: Razumijem.

– Bio je najbolji od svih koji su iz ovog našeg mjesta, a i šire. Od Plava do Berana… – izdovojio se novi glas, ozbiljniji i sigurniji od drugih. – Da nije njega bilo… Eeeh, jadna nam majka!

– Tako je, očiju mi – potvrdi starac – to i ja velim. Soj od soja, bogami! Pa, opet, ka’ što velite, kad nas nije zvao da dodimo…

– Đevojko, daj nam još po jednu – viknu iznenada novi glas. – Jes’, tužno je i za veliko žaljenje. Ali, ja znam kome je Žara najžalije, može bit’ žalije no njegovoj đeci.

Ne razmišljajući, osvrnuh se da vidim ko je taj što može žaliti više no što čovjeka žale rođena djeca.

– Kome to, bogoti?

– Evo, ovome našemu Maśu! Nek sam reče! A Maśo? Osta ti bez finansijera, a?

Tada se, baš onaj Kokot, nasloni šakama na sto, podiže ramena sa kojih pade kožna jakna, zavrtje glavom, tobož ljutito, a onda, ozaren, podviknu:

– E, brate Mijo, što jes’, jes’! Umrije, nagrdi me! Kuku mene i lele!

– Kako to nagrdi tebe, ljeba ti – upita starac?

– Kako? Lijepo, bogami, U potonje vrijeme je sve zaboravljao i slabo što razumio. Osamdeset i kusur napunio, a iscurila mu pamet! Isto mu je bilo dva’es i dvjesta eura; a đeca mu slala kad i koliko im traži, plus dobra penzija, ohoho! Grdno je bilo kad je on u Podgoricu, a kad ga pušte i on dođe ođe…ehehe! Danas mu nešto nabavim, kupim il’ završim kakav posa’ oko kuće, i on mi plati, a ja, ha ha ha ha ha… ja opet dođi śutra il’ prekośutra, pośedi malo š njime, popij rakiju, progovori o ovome i onome, pa tade pitaj: A, zdravlja ti, kad ćeš da mi platiš ono? Ne briži ako sad ne mož’… On me pogledni, zagledni, vidim: stio bi da se śeti što je to ono i za što mi je dužan; začudio bi se, postidio, pa onda pravo rukom u novčanik, te izvadi koliko ja rečem! I još mi veli: Izvoli, Maśo, i oprosti, molim te, što ti odmah ne platih! Eto, pa sad viđi je li me ili nije nagrdio?

Opšti smijeh se rasuo kafanom, a Kokot Maśo je ustao, naklonio se jednima, pa drugima i trećima, a onda i meni, iako je mislio da baš ništa nijesam razumio. To je još više zabavilo kafanu, te svi uglas i smijući se naručiše nove kafe i rakije. Maśo se isprsi i reče:

– Ja sam u žalos’, ja plaćam!

Ovim je silno obradovao prisutne. Od smijeha, rakije i toplote, ubrzo se istopio i razgovor o dobrom čovjeku iz našega kraja i, čini se, svi zaboraviše da je umro…

Izvadih par novčanica i stavih na šank. Djevojka je bila prezauzeta da primijeti. Zatim na parčetu papira, koje mi se našlo u džepu, napisah: Za sljedeći 8. mart.

Izađoh bez pozdrava. Udario me je ledeni vazduh, jedva sam uhvatio daha, sio u auto i okrenuo ključ. Sav sam se tresao i drhtao, bližeći se suzama. Ah, zima, ah, prokleta zima… – lagao sam sebe… Morao sam gdje sam namjerio. Konačno, zabrunda snažni motor i, proklizavajući, uhvati polukrug preko trga. Uskoro stigoh…

Nekoliko promrzlih žena iz čijih šaka su virile maramice, a iz čizama vunene čarape, nekolicina savijenih i drhtavih staraca, par mladih momaka i, na kraju, moja tetka, peli su se uskim stepenicama u prostranu i hladnu salu mjesne zajednice, gdje je, u nedostatku kapele, u stvari i bio smješten kovčeg.

Moje sestre i brat su već bili tu. Suze su krenule, nezaustavljive. Stali smo, kako običaj nalaže, u polukrug oko kovčega, brat i ja uz vrata, i čekali one koji dolazahu da nam izjave saučešće. Pružali ljudi ruke, stezali nam pomodrele šake, poneko ko je bio uvjeren da smo bliži rod i da i mi njega pamtimo i znamo, obrisao bi svoje lice maramicom ili rukavom, pa se naginjao ili pridizao na prste, da poljubi jedno ili sve nas redom… Na klupici su kao saksije bile posađene tetke i rođake; pojedine su palile svijeće. Ja se namrštih – on je bio partizansko dijete! Otac mu je pod petokrakom sahranjen! Al’ sestra mi očima pokaza da ćutim…

Kad smo sahranili majku, otac nas je zamolio da, kada dođe njegov red, ne radimo zaludne stvari, nego da ga u miru sahranimo. Ali, kako ga je smrt srela na selu, to je bilo nemoguće izvesti. Selo ima svoje telale, svoje antene, signale i načine izvještavanja, tako da su u roku od pola sata svi, od Gračanice do Velike, prije nas čuli da je umro. Onamo gdje je, u stvari, živio decenijama, gotovo da niko nije čuo tu vijest. A onaj ko je preko “telala” čuo, veoma se naljutio što mi vijest nijesmo “dali u novine” ili što nijesmo – vjerujem da to tako zamišljaju – sjeli i lijepo, telefonima, svakog komšiju i prijatelja, a posebice svakog gospodina rođaka, izvoljeli izvijestiti direktno!

Sve su to, mislio sam, Baljini kokoti.

Zlurad, jer sam bio vrlo potrešen, pogođen, smrznut i razočaran; zlurad, jer sam bio bijesan na sopstveni kukavičluk i nemoć, posmatrao sam lica koja su promicala pored mene. Gledao ih i mrzio. Svi su oni živi, svi hodaju, razgovaraju, potiho se nečemu i nasmiju; kad odavde izađu, otići će u svoje tople kuće ili u kafane, kao da ništa bilo nije.

Znam, jer sam najstarije dijete, koliko njih je prodefilovalo kroz našu kuću, koliko njihove djece se kod nas smještalo na nedjelju ili dvije, ili na čitavih pola godine, da završe školu ili zanat, da nešto steknu, da se u nečemu obuče ili od nečega izliječe; znam koliko njih je došlo da traži savjet, ovu ili onu pomoć; da pozajmi knjigu, pare, kaput ili haljinu od moje majke… Kolicini je moj otac poklanjao pažnju kao da su akademici, razgovarajući sa njima na ravnoj nozi i sa iskrenim poštovanjem, samo zato što su seljaci koji rade, zato što nijesu krivi što su skrajnuti od škola, znanja i umijeća, samo zato što su iz zavičaja… Kolicina njih su bili obične baruštine, preprljave da do kraja ispare i pretvore se u čiste kišne kapi i sliju u njegov tok!? Zluradost mi nije dala da na tim licima nađem makar zeru onoga o čemu je, veličajući ih, moj otac govorio.

Spolja su doprle nešto glasnije riječi. Nijesam prepoznao nijedan od glasova iz kafane. Ali, dođoše drugi. Čak i oni koje, kao svojevrsne originale, pamtim iz djetinjstva, pa dođe i tanka, sijeda vodeničarka. Još tanja, sitnija i gotovo slijepa. Njeno lice me posebno dirnulo – opet sam bio dječak kojeg tata vodi da vidi kako radi vodenica…

Svi su se osušili i smanjili. Pojedinima lica izblijedila. Samo su im pogledi još u boji – plavi, sivi ili potpuno mrki, ali domaći i bliski. Prolazili su polako pored kovčega, naklonili bi se ili prekrstili, tren zastali, pa potom kretali ka mojim sestrama… Sad sam ih, posebno nakon vodeničarke, posmatrao drugačije. Moja zluradost se istrošila, nestala. Nečijom težnjom nijesu stigli najbliži rođaci, ni sve komšije; nečija težnja nas je spasila od ulizica, lajavaca, licemjera, zavidljivaca i koristoljubaca. Nečijom težnjom došli su drugi, oni manje očekivani. Moj otac, pouzdano znam, za ove nije učinio ni deseti dio od onoga što je činio za one koji ne dođoše. Ima ih kojima je pri susretu samo lijepo rekao: Dobar dan, kako ste? I to je bilo sve. A oni zapamtili!

Trudeći se da svojom nevažnošću i neznatnošću, čiji teret su cio vijek nosili, ne umanje dostojanstvenost ovog čina; skrivajući svoju sirotinju i neukost, bez suvišnih riječi i pribrano, oni su se opraštali od učenog i uvaženog čovjeka, koji je pod stare dane može bit’ pođetinjio, ali za vakta i u zdravlju, njih jeste cijenio i poštovao kao sebi ravne. Oni su znali ono što moj otac nikada nije shvatao: školovani ljudi, zabavljeni svojim životnim uspjesima, zaboravljaju da seljaci uopšte postoje. Moj otac ih nikada nije zaboravio. Zato i nije shvatao da selo vazda više cijeni one koji ga preziru, nego one koji mu se sa radošću vraćaju.

Ali, stari je dobio svoju pravdu. Ispraćali su ga neočekivani i nama gotovo nepoznati ljudi na čijim licima sam prepoznavao njegovo, i prvi put jasno spoznao koliko je bilo lijepo. Otac je, u stvari, na ovakve ljude sve vrijeme i mislio! Po savijenim ramenima ljudi iz očevog kraja, iz tog imaginarnog sela u čije postojanje je nepopustljivo vjerovao, po njihovim očima punim iluzije i po rukama punim tereta koji u tuđe ime nose, znao sam da su upravo oni, i samo oni, rukavci rijeka o čijim je virovima i brzacima moj otac govorio…

Da ste me u tom trenutku pitali imam li kakvu težnju za život preda mnom, nesumnjivo bih vam rekao: Da! Sanjati na obalama Lima, nad tom divljom i divnom rijekom sa lijepim imenom mora, sanjati i vjerovati, i kad ništa drugo nemam…

U posljednjoj grupi, na moje zaprepašćenje, stiže Kokot. Iz kafane je jedini on i došao. Koračao je kao jutros u kafani – nije za njega smrt bila ništa važno. Na isti način se krstio, kočoperno i kao da će svakog trena da zazviždi. Na taj način je pružao ruku i izgovarao uobičajeno: Učestvujem u žalos‘.

Učestvovao je u žalosti jednom, pa drugi put, treći… konačno stade ispred mene. Podigao je glavu ne mareći, osim da to što prije obavi. Ali, njegove drske oči, ne vjerujući same sebi, odjednom i preneraženo prepoznaše moje lice. Ruka mu se ukoči, a usne ni da zinu. Naposlijetku, Maśo klonu, pade mu glava na moje grudi, i on zaleleka iz sve snage:

– Lele, mene, danas… Leleeeeee…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *