Intervju: Slađana Kavarić

Izvor: Oslobođenje.ba

26.jul 2018.

Crnogorska spisateljica Slađana Kavarić (1991) u Sarajevu provodi mjesec juli u okviru programa Reading Balkans PEN Centra BiH. Autorica dviju zbirki pjesama “Sjećanje” (2010) i “Ljudi niotkuda” (2016), osim poezije piše i prozu, a potpisuje i jedan scenarij. Njeni radovi prevedeni su na engleski jezik: priča “Odlazak” objavljena je u prestižnom američkom književnom časopisu World Literature Today, a za britanski časopis Balkan Poetry Today prevedene su njene pjesme. Poeziju joj je preveo poznati prevodilac Will Firth. Doktorantica je filozofije, a u fokusu njenog interesovanja primarno je praxis filozofija. Razgovarale smo o njenom dosadašnjem spisateljskom putu i crnogorskoj književnoj sceni, pjesnicima koje voli čitati i kulturama u koje kroz literaturu putuje, stvaralačkom procesu i autentičnosti…

U Sarajevu ćete predstaviti zbirku poezije “Ljudi niotkuda”, objavljenu prije nepune dvije godine. Koliko ste zadovoljni njenom recepcijom kući, a koliko unutar tzv. regije?

Zbirka je izašla 2016. godine u okviru najmlađe crnogorske izdavačke kuće Žuta kornjača. Moja je knjiga imala daleko više uspjeha van Crne Gore nego u Crnoj Gori, kao što to kod nas obično biva. Iako je knjiga izdata u Crnoj Gori, zbog monopolizacije književnog tržišta, mlade izdavačke kuće ne mogu na najbolji način da predstave svoje autore, niti je crnogorska javna scena zainteresovana da čuje nešto o nekim novim autorima i izdavačkim kućama, jer su navikli na kvaziprovjerene ljude iz kvaziprovjerenih kuća.

Književni monopol

Što se zbirke tiče, prvu sam promociju imala u Beogradu, a objavljivala sam u BiH i Hrvatskoj. Nakon dvije godine, vrlo sam zadovoljna, posebno što moj rad cijene ljudi izvana i tako mi otvaraju neka nova vrata, što je lijep osjećaj. S druge strane, nije bogzna koliko lijep osjećaj kad vas u vašoj zemlji mora preporučiti neko izvana. Međutim, svjesna sam da je takva zbilja i ne potresam se previše.

Koliko se takva “raspodjela snaga” na domaćoj i postjugoslovenskoj književnoj sceni sa koje ste potekli odrazila na Vaš književni put?

Ja sam na književnu scenu zvanično stupila sa kratkom pričom koju je objavio Andrej Nikolaidis u časopisu Plima. Mislim da je to bila prelomna tačka u mom pisanju, jer da taj čovjek nije prepoznao da je moj rad vrijedan objavljivanja, vjerovatno bih mnogo manje pisala. Inače, u Crnoj Gori teško dolazite do nekog ko bi vam iskreno kazao šta misli o vama kao mlađem autoru, jer su autori srednje generacije vrlo zatvoreni. Njima je inferiorno dati preporuke ili napisati osvrt neafirmisanom piscu. Nikolaidisu sam poslala radove prvenstveno jer mi je jedan od najdražih domaćih autora i njegovo sam mišljenje cijenila. Bilo je onih koji su mislili da je način na koji pišem priče, u prvom licu, bez likova, pogrešan način da se piše. On me naučio da se mnogo ne obazirem na to i mislim da je bio u pravu.

Međutim, uvijek sam mnogo više pisala poeziju i ako me pitate, sebe prije svega smatram pjesnikom, iako je poezija nepopularna forma i uglavnom se veže za književne početke.Nisam bila od onih pisaca koji šalju radove u časopise prije nego što skupe materijal za knjigu, nego sam čekala da nađem izdavača, ili da izdavač nađe mene, te da imam tu vrstu potvrde da moje pisanje vrijedi. Možda je to bio i danak nesigurnosti. Stoga sam se, kad je Žuta kornjača otvorila konkurs za neobjavljeni rukopis, javila i dobila tu potvrdu. Inače, Žuta kornjača s urednikom Ilijom Đurovićem na čelu zaista nosi jedan novi val na crnogorskoj sceni.

Spominjete “novi val”. Kad već tematiziramo novu autorsku generaciju, kako biste opisali, u kratkim crtama, aktuelni crnogorski književni kontekst i svoje mjesto na njemu?

Crnogorskom književnošću vladaju autori koji su karijeru počeli u prošlom stoljeću. To su ljudi sa mnogo knjiga iza sebe, a i dalje su glavni predstavnici pored kojih se ne vidi niko novi. Smatram da je to svojevrsni monopol, gdje se barata sa par imena, svi ih čitaju i njihove knjige su najskuplje, daju im se nagrade i rezidencije, te je prostor za mlađe autore dosta zatvoren. Ima tu i do autora samih, ali je više do konteksta koji obeshrabruje sve one koji nisu dio mainstream miljea. Volim da kažem da su danas underground i kvazialternativa u Crnoj Gori postali mainstream. Pored tih par autora, dakle, bilo je nemoguće da se pokažete bez podrške, na vašu književnu veče ne dolaze starije kolege pisci. Kada kažem novi val, ne mislim to poetički – autori Žute kornjače nisu ništa toliko drukčije niti novo napravili. Međutim, vrlo je ozbiljno i na nivou novog vala kada u jednoj monopolizovanoj, učahurenoj atmosferi napravite nešto sa minimalnim sredstvima i sa više volonterskog nego plaćenog rada, a prihvate vas ljudi u cijeloj regiji, a pritom vas niko ne ucjenjuje o čemu da pišete i ne mijenja vam rukopise. Događalo se ranije da pošaljem pjesme izdavaču, pa da mi kažu kako “ne može tako” i modifikuju mi gotovo sve pjesme: nenaslovljenim pjesmama stave naslove, stave rime, a ja ne naslovljavam pjesme i ne pišem niti želim pisati rimovanu poeziju. Tad sam zahvalila i rekla da mi je dovoljno što objavljujem u Zagrebu i Beogradu.

Kažete da se smatrate prvenstveno pjesnikom. Ko i kako čita poeziju danas u tom suženom i, kako kažete, učahurenom prostoru?

U današnjem društvenom ambijentu je teško biti “na ti” sa poezijom. Poezija nije popularna i veže se, romantičarski, za mladost naših roditelja, ili za kvazialternativan i hipsterski ambijent. Smatram da je poezija najiskreniji način komunikacije, kao kraća forma iziskuje više napora da budete jasniji, ali kad to postignete, onda postaje sasvim neposredna. Ja pišem poeziju bez naslova i bez rima i uvjerena sam da je poezija iskreniji i pošteniji način komunikacije jer ne trpi nikakvo karikiranje. Kraća je forma, iziskuje više napora da budete jasniji, ali kada postignete tu jasnost, postižete i neposrednost. Odnos prema poeziji je, ipak, takav da stvara lažnu hermetičnost, time i jaz između autora i publike. Mislim da je, ipak, ako dovoljno poznajete poeziju i kontekst u kojem se stvara, hermetičnost lako i razobličiti. Naše doba poeziju udaljava od čitalaca – danas Borhes vjerovatno od ministarstva kulture ne bi dobio ni dinara, bio bi shvaćen kao štur i nedorečen, ali zato romani od 500 i više stranica dobijaju pare bez da iko i pita koliko su zaista kvalitetni. Poezija se smatra nedovoljno ozbiljnom da bi se u njeno objavljivanje uložile pare.

Stiče se utisak da je “odustajanje” od naslova za Vas važan autopoetički čin ?

Trudim se da se iskreno i pošteno odnosim prema poeziji koju pišem. Svako karikiranje me udaljava od čina pisanja. Ako ne mogu da sažmem misli u tačku, kako to Dostojevski na jednom mjestu kaže, zašto onda da nasilno zbijam značenja u naslov kad već stihovi govore sami za sebe. Ako ih podvodim pod jednu ili dvije riječi, onda tumačenje upućujem na određen put, što ne volim ni kao čitalac ni kao autor. Takođe, ovdje na sceni vlada neko traganje za stilom, za spoljašnjim, vrlo se malo bavimo suštinom. Zato je biti nestilizovan za mene najbolji stil, jer je najširi i najmanje ograničen.

Promotori ističu kako je Vaš poetski izraz nesrazmjeran sa godištem, čak pomalo konzervativan. Stoga, ko su autori, prije svega pjesnici, koje volite čitati i od kojih učite, jesu li oni Vaši savremenici ili prethodnici?

Ponosno kažem da sam prije svega čitalac. Mislim da je pisanje kulminacija čitalačkih doživljaja i najviše mi smeta kod mlađih pisaca danas da toliko objavljuju, a pritom im očigledno, kako jedan moj prijatelj kaže, nedostaje čitalačkog iskustva, što se vidi po broju stranica njihovih knjiga. Mlađi autori objavljuju par knjiga godišnje, što je previše i za iskusnog pisca. Dakle, trebamo više da radimo na tekstu i da više čitamo. Što se tiče moje lektire, volim rumunske autore, i upravo sam u rumunskoj poeziji pronašla ono čemu težim, fleksibilnost i odsustvo primarno nametnutih regula. Ta poezija prosto diše, kao kod možda najvažnijeg rumunsko-francuskog pjesnika Paula Celana. On je za mene uvijek bio pojam pjesnika, jer je ostavio dovoljno prostora da njegova poezija zbilja živi. Njegova poezija nikad nije bila toliko svedena da bi se iza nje mogla staviti tačka – uvijek je to bio zarez, i meni je to u književnosti jako važno. Uvijek su mi bili bliski i Austrijanci i Nijemci, čija mi je književnost iz prošlog vijeka izuzetno važna. Pratim vrlo rado i scenu bivše Jugoslavije, mislim da je najbolje početi upravo od nas, jer ovdje smo uvijek imali i još uvijek imamo šta da kažemo, ali baš zbog te tendencije da se uvijek više vrednuje ono spolja, ustvari i ne poznajemo dovoljno ono što imamo. Nužno je upoznati vlastiti kontekst kako bismo upoznavali neke šire i kulturološki dalje kulture i književne scene. U mom slučaju: ekspresionizam i filozofiju tražiti u Njemačkoj, a autodestrukciju kod nas.

Autorica ste i jednog scenarija. Šta Vas je privuklo toj formi i vidite li se u njoj u budućnosti?

Scenariju me je privukao prijatelj Branko Baletić. Koscenarista sam njegovog dokumentarnog filma o Crnoj Gori u Drugom svjetskom ratu. Učinila sam to iz velikog poštovanja prema Baletiću, znajući da će iskustvo rada s njim biti nevjerovatno, i kao neko ko se našao u blizini da pomogne, naravno da sam pristala. To nisam uradila iz ambicije, jer mislim da Crna Gora već ima dovoljno multipraktik umjetnika koji se bave i scenarijem i glumom i slikarstvom i pisanjem, prema čemu imam ogromnu averziju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *