MOJA SESTRA

Za nju su vezane neke od mojih najljepših uspomena. Međutim, mi smo primjer suprotnosti. Neću reći da sam ja anđeo, ali – u njoj je đavo kome ja ne mogu ništa. Pokušavala sam nježno: đavo me samo podsmješljivo gledao. Probala sam ozbiljno, kao da mi je kćerka: đavo je treptao, treptao, pa prevrtao okicama. Potpuno blažen. I umoran od mojih „nenormalnih zahtjeva“ i „nesuvislih savjeta“.

Ne razumijemo se. Na primjer, ona ne razumije moje užasavanje nad okupljenom porodicom. Istovremeno imati u istoj prostoriji sve članove uže i šire porodice, za mene je najstrašnije od svih porodičnih iskustava. Njoj je to prekrasno. Kada je kod nas – a obično dolazi kad nam je puna kuća – sa svima može da razgovara o svemu: i o ozbiljnim i o nevažnim stvarima; igra se sa djecom, šali i nasmijava sve, pravi frizuru mojoj svekrvi, jede, rješava ukrštenicu s mojim mužem ili nam pravi kokice. I sve to radi istovremeno! Zato svako od nas ima utisak da je došla baš k njemu. Sve u svemu, ona je nekakav svemogući i neodoljivi, porodični Napoleon!

A za mene je porodica zahtjevan zadatak, težak rad koji obavljam pod punom odgovornošću i za koji zaslužujem platu! I to dobru platu! Njoj je to, u najmanju ruku, čudno. Kad me vidi zamišljenu ili sluđenu gužvom po kući, samo dobaci: „Netrpeljiva si i dosadna! Ne znam kako te podnose!?“ „Ja? Ja dosadna?“ „Jesi! Užas!“, kaže, dok popravlja autić mom djetetu. Svi se smiju, srećni što im ništa ne mogu dok je ona tu. Tada ispaljujem najjači argument: „I to mi kaže neko apsolutno slobodan, neko ko može da prespava cio dan ili da skita svu noć? Neko… neko takav… ko nema obaveza i svoju porodicu!?“ Ona tada ućuti. Zatim ućute ostali. Samo stari sat u trpezariji, pa i on sa strahom, odstreljuje svoje otkucaje. Kad sestra ode, nekoliko minuta svi obore oči da me ne gledaju. A ponašaju se kao da su nešto sitno, a veoma vrijedno izgubili, pa ga sad traže sneveseljeni i tužni. Ja sam, opet, najtužnija: ona je moja sestra, a svekrva me gleda kao da sam joj ubila najbolju prijateljicu i jos ju ispekla na ražnju da nahranim Hune i Tatare!?!

A samo bih htjela malo tišine…

U jednom od naleta dosadne netrpeljivosti prema svima koji nisu ja, stigao je poziv za svadbu. Ženio se naš brat od ujaka – četrdesetogodišnjak – i svi su jedva dočekali taj dan. Znala sam da će i ona doći i već me je bilo strah.

Svadbe ne volim i ne razumijem njihov smisao! Nema jedne na kojoj mi nije bilo dosadno, računajući i moju. Moja sestra, naravno, svadbe obožava! Morali su je zvati, znam, jer bi došla i nepozvana. Išla je ona i na tuđe svadbe, kud neće na ovu! Na svadbi, ona lijepo: pije, jede kao da kući nema što, igra kao Ciganka, okuplja muški svijet i priča pogane viceve, pecka kuma, sramoti mladoženju… Najveća gužva se stvara oko nje ili zbog nje, i, kako god okreneš, ispada važnija i od same nevjeste! Mi, a posebno ja, crvenimo i stidimo se umjesto nje.

Mene svadba donekle podsjeća na subotnje veče u našoj dnevnoj sobi: cigarete i pivo, muž i komšije gledaju utakmicu, psuju i podriguju, djeca vrište na sve strane, traže večeru ili batine, a ja pokušavam da uhvatim osnovnu nit filma koji gledam na drugom televizoru. Bez tona. U potpuni očaj me baci komšinica, koja baš tada bane! Kad završe utakmica i sportski pregledi, savjet dokonih muškaraca mi objasni – svako iz svog ugla – je li ili nije bio ofsajd. Ode komšinica, a djeca zaspu gdje koje stigne. Odahnem i konačno pustim ton na mom televizoru. Ali – to je već kraj nekog drugog filma? Ta promašenost koju doživljavam subotom, u vrijeme raznoraznih liga i prvenstava, cijedi posljednje zalihe mog strpljenja.

Pa, ipak se trudim, koliko mogu, da suspregnem rastresenost i ozlojeđenost. Pokupim se, spojim i ušijem utvrdo, da ne izviri iz mene nijedan ružan pogled ili riječ – izdajica. Da se ne vidi koliko je i ta noć za mene bila teška, suvišna, promašena. Ako samo jednu kažem, nasložiću i sve ostalo što mi leži na srcu i to će…Oooo, to će potrajati do zore. A ja bih da predahnem! Da me ostave na miru, da me oslobode! Da otputuju svi, ali baš svi koje poznajem, na jedno dugo, dugo putovanje. I da se vrate kad se, konačno, naspavam i odmorim!

Ipak – odnosim djecu u krevet, dok me topla i nerasanjena grle i ljube malim, vrelim usnama. Zamišljam, kao: imam carobni stapić i kad mi sve dojadi, mahnem i svi se ukoče onako kako su se zadesili! Pa gledam film na miru, pojedem kolač i pritom ne ustajem šest puta da dodam vodu, pivo ili pepeljaru. Vidim: svekrva taman zaustila da mi po pedeseti put ispriča kako je kupila prvu mašinu za suđe, i skamenila se; a ja ne moram da je slušam sa iznenadenjem i oduševljenjem u očima. Zatim, kum: drži ruke u vazduhu – taman je „opisivao“ obline nove djevojke i ukočio se baš negdje oko njenih nevidljivih, bujnih grudi. A ja ga gledam i pijuckam hladni čaj od nane, bez bojazni da će me moliti da mu opeglam plavu košulju… Ah, ljepote!

Prenem se kad cujem kako moj muž nešto ili nekoga psuje u kupatilu. Zatim otvaram prozore i skupljam suđe dok se on tušira. Još sam u kuhinji, a muž se, mirisan i još pomalo mokar, dovlači iza mojih leđa, lakonog i svjež kao februarski mačak. Zagrli me odjednom, a ja se uvijek, kao, iznenadim. Prepričava mi, dišući u moj potiljak, što je rekao on, a što je odgovorio neki od njegovih saboraca sa trosjeda. Smije se kroz moju kosu i steže mi grudi, provjeravajući od čega su napravljene. Ako mi pokleknu noge od nervoze i umora, on odmah pomisli da je to od njegove silne muževnosti. I, ne razmišljajući, zapaljiv k’o boca pod pritiskom, polegne me na prvo što je u horizontalnom položaju – i za tren smo oboje goli. Uskoro čujem sebe kako izgovaram neke čudesne glasove za koje nikada nije bilo odgovarajućih slova, i još čujem mog muža kako i sam dopunjava maternji jezik nadzvučnim, gotovo uzvišenim riječima silne ljubavi, povremeno prizivajuci boga. Što da radim u takvom trenu sem da se prepustim?

I to je, valjda, nekakav dio života porodice?

I onda klikne u meni nešto, nešto malo, od čega mi se zapali sva utroba, pa namah poraste ogromno, veće od mene. I bude mi jasno zašto moj muž priziva boga i onako, u sebi, prizovem ga i ja i zahvalim mu se, kao da me on sam, u svojoj prevelikoj milosti, srušio na pod ili na sto među šolje i pepeljare…

E, meni na to liče svadbe – isto more dokonih muškaraca i dosadnih žena, samo bez ove milosti božije.

Dakle, spremili smo se za tu svadbu: ja u strahu zbog sestre, muž u nervozi zbog troška. Djecu smo ostavili kod prijatelja – sad sam se mogla posvetiti sestri. Odlučila sam: nema pjevanja dok pjevačica odmara, nema plesa sa kumovima, a posebno nema da se penje po stolovima i zadiže suknju i bruka mog muža, mene i cijeli naš rod. Znala sam da dio porodice strahuje poput mene, a drugi, veći dio, jedva čeka njen performans. Ponekad imam utisak da naša šira familija organizuje razna okupljanja, pa se pojedini čak i žene, samo da bi im ona došla na svadbu! Odmah po dolasku prišla mi je ujna i, kao da je baš ona izmislila telegraf, izložila mi ukratko situaciju: „Vi sjedite ovdje! Stop. Ona, ako dođe – a doći će – pazi, nek sjedne tu! Stop. Nevjestina majka je vrlo pobožna žena. Stop. Nevjestin brat je onaj u sivom odijelu. Stop. On je poslanik. Stop. Aktuelni. Stop. Budite dobre. Stop.“

Sve sam razumjela. Inače, ujna je divna žena i odkad su nam roditelji poginuli, jedina majka koju imamo.

Uskoro dođe princeza. Božanstvena, po običaju. U jednostavnoj, svijetloj haljini, a kao da je među nas ušetala potpuno gola. Cio svijet je stao da duboko udahne. Svjesna svega toga, a što ju je ludo zabavljalo, sjela je smjerno, trepćući i smješkajući se kao nevino dijete nad božićnim darovima. Uz besprijekorno bijel i nježan vrat, caklile su joj se naušnice s veselim staklićima. To ona nađe negdje po pijacama – ja to ne bih ni pogledala – ali, na njoj, staklići djeluju kao najčistiji dijamanti. Poljubila me i sjela je preko puta mene, za sto prepun salata, pršute i sireva. Slatko se osmjehivala svakom ko ju je pogledao. A gledali su je svi. Bolje reći, gutali gladnim, zadivljenim očima. Primijetila sam kakvo je iznenađenje izazavala na licu jednog od uglednijih svatova: nešto je zaigralo iznad njegovih obrva i časa, koju je prinosio ustima, sama izli sve vino na sto. Moj muž je bio neshvatljivo i neobjašnjivo ponosan. Uhvatila me jeza kad je stavio ruku oko mojih ramena. Ta ruka je rekla: „Ovo je moja žena. Rođena sestra one ljepotice!“

Prvo uzbuđenje prođe i svadbovanje krenu… Muž mi, znajući što mi je na umu, šapnu: „Vedro nebo! Izgleda…“ Sestra je, zaista, bila bezazlena poput pahuljice. Ali, u oku što se osmjehivalo nadmoćnim plavetnilom, vidjela sam onaj poznati odsjaj munje.

„I ako ne zagrmi s neba, gromova na ovoj svadbi nece faliti“, rekoh! Muž me je poljubio u čelo, ohrabrenja radi, i otišao za drugi sto.

Svadba je već ugrijala one mlađe. Zaigrali su nešto što liči na kolo, što mi je – naravno – išlo na živce. Zašto ljudi ne mogu da sjede, razgovaraju, možda ispričaju koji vic, popiju svoje piće i, jednostavno, odu? Kolu se priključilo mladoženjino društvo, nadvikujući se i nazdravljajući bez reda i bez smisla. Već mi je sve sličilo na subotnje veče, recimo u vrijeme Calcia.

A onda ujak naglo ustade. Prvo zamahnu krajevima sakoa, pa podiže uvis obje ruke kao da će sad početi dirigovanje. Ustuknuše pjevači, zamukoše i instrumenti. Ujak naglo spusti ruke i reče: „Za nevjestu!“ Pa, zapjeva: „Srećo moja, ljube moja, moja posljednja i prva ljubaviii…“ Ućutala su čak i djeca. Poneseni starčevom pjesmom i ushićeni zbog njegove sreće, mnogi zaplesaše. Moja sestra ostade za stolom. Pokušavala sam da uhvatim njen pogled, ali, ona je zaneseno gledala u ujaka, njišući se i pjevušeći sa njim.

Nalaktila sam se na sto, naslonila glavu na dlanove i uživala gledajući tu ljepotu pred sobom. Savršeni profil i tanani prsti kojima je pričvršćivala naušnicu od stakla, glacijalna ramena i zategnuta leđa, bili su ljepši od svega što se tu dalo vidjeti. I samo bog zna koliko sam je tada voljela. Neočekivano, ispunila me onom djetinjom i zaboravljenom radošću njena spokojna, samosvjesna ljepota. Vidjela sam nju ondašnju – djevojčicu, moju malu sestru. Nekad nije htjela jesti supu sem sa mnom, iz istog tanjira. Mlijeko je pila samo iz moje čaše. I, naravno, nije htjela druge do moje lutke. Gledala sam pažljivo njen lik – na njemu je ostala zapisana ista ona sreća koju sam zatekla jednog davnog proljeća, pri povratku sa trodnevnog školskog izleta. Čupava i rumena, u prevelikoj, mojoj spavaćici, grlila me i ljubila satima. Bože, kako je silna bila moja ljubav u tim trenucima…

Nečija sjenka preletje preko mog lica i ne stigoh da vidim ko je. Baš tada ujak podiže čašu da nazdravi svom konačno oženjenom sinu. Duhovitošću je izazvao druge, pa zaređaše zdravice sa svih strana. Meni zazuja u ušima kad se tanka čaša, u bijeloj ruci moje sestre, podigla i sudarila sa drugim čašama oko nje. Kao da su svi čekali da baš ona nazdravi, sjati se pola svatova s onu stranu stola i, iako ne razumjeh što je ona uopšte rekla, moja mora je mogla da krene. „Posmatrao sam vas cijelo vrijeme“, prenu me meki glas, „i mislim da mrzite svadbe, baš kao i ja. Sjedite, ne mrdate odatle…“, reče, suzdržano i uvježbano toplo. Jedva osvijestih da govori meni. Bio je to nevjestin brat.

O, da, zanimljiv čovjek: lijepo izlivenog potiljka i prilično snažnog vrata i isto takvih ramena, preplanulog lica s isturenim jagodicama kakve imaju jermenski glumci; ispod dugog, pravilnog nosa, čekali su me brci po kojima je palo nešto malo šarmantnog srebra. Na tom privlačnom licu, najprivlačnije su se žarile oči, crne kao ugljen iz najdubljih rudokopa. Zbog tih očiju mi počeše padati na pamet različite gluposti. Između ostalog, poželjeh da mi dodirne ruku; zatim pomislih kako me niko, tako brkat i snažnovrat, nije poljubio i kako bih to, nesumnjivo, jednom morala probati; i nakon svega htjedoh da ga pozovem na ples!? Ali, pištaljka! Oh, taj reski, nepodnošljivi zvuk!

To je bilo nevjerovatno! Kao da je Kolina dosudio jedanaesterac zato sto je Kasiljas ispucao loptu u aut! Moja mora je, neočekivano, dobila obrt! Calcio je ušao i u moje vene, valjda sa vinom, sa strahom, sa mirisom finog duvana na rukavu nevjestinog brata, sa njegovim parfemom, onom ujakovom pjesmom, sa svim onim dosadnim pjevačima, smijehom dječurlije, zdravicama… Sa tim ugljenisanim očima. Sa smjernim, sa anđeoskim likom moje sestre. Uhvati me onaj strah od promašenosti, koja postade opšta i svevremena, a ne samo subotnja. I odjednom osjetih kako mi ogromna glad steže želudac, osjetih nemjerljiv bezdan u sebi koji ničim nisam mogla ispuniti. Dosuđeno mi je sve što se moglo dosuditi – nisam varala, nisam faulirala, nisam skrivila nijedan penal, pa ipak, proganjala me je pištaljka i titula mi je uvijek ostajala daleko! Nijedan nevjestin brat, pa ni ovaj, ne bi mogao da me nahrani i da mi vrati ono za čim sam sve ove godine čeznula, zbog čega sam u potaji ili u snu čemerila i bez glasa i bez suza plakala i neutješno molila da mi se vrati. Što je to što hoću da mi se vrati, pitala sam samu sebe, svjesna da mi ne treba odgovor.

„Ova rezervisanost nije lijepa osobina“, šalio se glas nevjestinog brata, „ni za Vas, ni za mene. Ličimo na hladne osobe. A po vašem nosiću i po tim lijepim obrvama, rekao bih da nije tako!“ Ovo je bio najgori kompliment koji sam u životu čula – „nosic“? Ma, hajde, molim te! Pa, ipak mi je zvučao veoma logično, kao što su dva i dva – logično – četiri. Nasmijala sam se, više ovoj logici no bilo čemu drugom, a poslanik ka meni posla još jednu bujicu toplih, sada već smjelijih riječi. To učini da mi opet zapišti pištaljka u glavi, a od treme mi zaigra lijeva noga pod stolom. Tako nas dvoje, uz loše komplimente, par slučajnih dodira koljenima i pištaljku u mojim ušima, započesmo razgovor „o bilo čemu“. Društvo preko puta nas, polako stiša svoje glasove, čak se i moja sestra usredsredi na nas dvoje i odjednom, poslanik postade glavni u ovom našem parčetu svadbe. Vidjela sam da je to jedva dočekao. Ipak, ja bijah ta kojoj govori i oko koje se vrte svi njegovi kalamburi i dosjetke. Iako pištaljka nije prestajala, moje je samopouzdanje narastalo i bujalo. Poslije treće čaše vina, poslanik mi bi još ljepši! Počela sam da se smješkam onako kako sam se smješkala mužu u rijetkim situacijama kad smo bili sasvim sami. I nisam znala objasniti sebi otkud sad ja u kaznenom prostoru i otkud ja kapiten ekipe, a ne moja sestra? Uskoro, eto mog muža sa one strane stola, stoji sa čašom u ruci i pomno prati naš razgovor. Vidim, ne gleda mene – sasvim mu je svejedno sa kim poslanik razgovara. Gleda i sluša njega, s osmjehom i zanimanjem. Sa desne strane kratko naviri za naš sto ujna, uvjeri se da je sve u redu, pa kad nam se sretoše pogledi, ona se brzo prekrsti i pogleda u nebo. Sa nje, oči mi padoše na lice moje sestre. Na njemu nađoh neku drugačiju boju. Čudnu boju ljutnje.

Zapišta mi Kolina u ušima, najjače što je mogao, i zebnja zarobi cijelo moje srce. Shvatih da nevjestin brat svako malo pogledom krade sestrino lice. Govori meni, a u stvari se obraća njoj, i to sve pred naivnom publikom, pred svjedocima koji kod oba oka sve to ne vide! Ne vide da mi ga ona – otima! Oh, kako bi sve ovo moglo da bude smiješno, beskrajno smiješno! Ali, nije. Naprotiv.

U strahu od ponovne promašenosti, potisnuh i zebnju i smjernost, utihnuh onu pištaljku i zaboravih i ujnu i sestru i nevjestu i muža. Vidjela sam ispred sebe samo čovjeka koji me je zainteresovao, muškarca kojeg bih htjela! Mogao je biti i mlađi i ljepši, možda i pametniji i pošteniji. Ali, eto, zapao me takav i neka mi ga sad! Ne dam ti ga, mislila sam gledajući sestru. Ne dam te, mislila sam, gledajući njega u one vrele, crne oči. Možda sam mu to i rekla, ne znam, kroz smijeh i između dva gutljaja vina. A trebao mi je samo tu, za tim stolom, dok traje svadba i dok me izluđuje prisutnost svih tih ljudi, i ta nevjesta što svako malo poplakuje i ljubi majku, i ta cika djece sa svih strana, i muzika, i miris jela, i moja ujna, i mirno sestrino lice, i ta njena čudna, drugima nevidljiva ljutnja i svi ti baloni što igraju iznad naših glava… I ovo srce što bije, bije… Poslanik je, dok sam se ja davila u crnoj vodi njegovog pogleda, stigao do važne teme. Trudila sam se da sačuvam koncentraciju i čujem što govori. A govorio je o nepotrebnosti i zaludnosti ženskog angažovanja u nečemu što se zove politika ili državni poslovi, svejedno: „Ovdje su žene uvijek imale veća prava i slobode nego bilo gdje drugo! Pogledajte, molim vas, naše okruženje!? Pogledajte one jadne žene i način na koji im se obraćaju i o njima govore!? A kod nas? Kod nas su ćerke, sestre, majke – sve same svetice! A ima li što uzvišenije nego biti majka, išta ljepše nego biti nečija sestra?“

Publika se burno slagala sa njim. Neki samo što mu ne zapljeskaše. „Sestra, sestra…“, odzvoni mi negdje duboko za ušiju.

„Žene“, nastavio je, „ne smiju slušati one koji hoće da ih svuku sa tog trona i da ih bace u banalnost politike…“ A onda će meni odjednom: „Je li tako, ljepoto?“

Sjećam se, dva puta trepnuh zbunjeno, a zatim uzeh dubok dah, spremna za ozbiljan i, po mogućnosti, pametan odgovor:

„Ne bih tako postavila stvari…“, krenuh, a djelovalo mi je kao da sam rekla: „Ma, daj, poljubi me, makar kratko…“

„Vidite, vi griješite u…“, nastavih, ali poslanik, malo spustivši donju usnu, kaza:

„Oooh, ne trudite se! To je bilo retoričko pitanje. Ne zamarajte tu svoju malu, lijepu glavicu!“ I podiže pramen kose sa mog čela.

Pretrnuh, duboko osramoćena. Poslanik me potom i ne pogleda. Publika se zacereka. Pogledah sa nevjericom u muža. On ni da trepne. U mozgu mi se poniženje već zaglavilo, čekale su svoj red bijesne rijeke suza, a otvorena mržnja prema izdajniku ukoči moj vrat, zaustavi srce, iščupa mi glas iz grla… Kao da nije bilo ništa, moj muž nagnu čašu i otpi. Sama u jadu, primijetih tek sjaj u sestrinom oku. Pomislih: „Evo je, nastupa!“

Nevjestin brat je, sa poslaničkom spretnošću, prešao pogledom po navijačima koji su ga ozareni gledali. Zaustavio se na njenom licu. Tražio je rezultat ove svoje igre negdje na njenim usnama, negdje na onom mekom poprsju, negdje oko bijelog vrata, gdje se cakle i zveckaju staklići.

„Žene…“, ponovi nevjestin brat, srećan što ne pripada tom rodu, još srećniji što taj rod postoji. Ona će sad da ga otme, da ga obuzme, da ga opsjedne kao svaki đavo. Bez obzira što je, iako nije moj, moj! Sram je bilo, sestra sam joj!

Za početak, sestra mu se nasmiješi. Od njenog osmijeha, on postade mlađi. Ispraviše mu se ramena i nadvi se nad stolom kao da je raketa na startu. Zatim ga pogleda očima od kojih nema ljepših. Od njenog pogleda, on postade snažniji. Gledajući u njene zvjedane oči, uzimao je zalet za dug let. Od njenog kratkog uzdaha: „Ah!“, on je sagradio stazu kroz kosmos, kojom će krenuti čim se odlijepi od ovog stola.

„Znate sto ja mislim“, napokon reče moja sestra? Ne žureći otpi gutljaj vina i blago se nagnu ka njemu:

„Mislim da ste vi veliki seronja! Govorite gluposti o stvarima koje ne razumijete i ne znate. Ova dama“, reče pokazujući na mene, „ta poslanička lupetanja trpi iz pristojnosti…“

„Kako to vi…“, reče poslanik, tek da nečim zaposli usne!? „Zbilja, kako to ona“, pomislih i sama?

„Jednostavno“, reče moja mala, velika sestra. „Ja nisam pristojna…“

„Oooo…aaa“, pokuša da kaže nešto poslanik, prikrivajući svoju osramoćenost.

„Opraštamo vam“, nadvisi ga moja sestra milozvučnim glasom, „jer nas, u suštini, boli kurac za sve što ste rekli!“

Sad ona dobi podršku publike. Zapišta moja pištaljka, ali je nisam mogla čuti od cike, smijeha i aplauza. Ponovo ostario, uzrujan i obrukan, nevjestin brat ustade od stola, odgurnu stolicu i ona pade uz tresak.

„Pa, ne idite sad“, slatko dobaci za njim moja sestra. „Imate pravo na repliku!“

„Replika! Replika!“, zavapiše prisutni i zavrišta njihov smijeh. Sad bi samo ujna mogla da ih smiri. Međutim, iako je bila na straži i otuda nas držala na oku, ona sve ovo ne shvati kao opasnost.

Znam da sam se smijala, zaista jesam. Konačno je, iako sam ja bila u kaznenom prostoru i skrivila penal, neko dao gol za mene! I to baš ona!? Gledala sam u sestru sa ponosom, sa istom onom djetinjom ljubavlju, svjesna da se ta ljubav nikada i ni zbog čega ne može zaboraviti ili izbrisati. Bila je to ljubav zbog koje sam, i sama još tek djevojčica, dobijala batine štiteći je od dječurlije iz ulice. Bila je to ona ljubav sa kojom sam za nju smišljala priče bez kraja. Bila je to ljubav kojom sam je, onako malu i uplašenu, čuvala kad grmi i sijeva. Ista ona ljubav! Moja je sestra uvijek umjela da misli, ali i da unaprijed osjeti kud koja riječ vodi i gdje koji pogled puca. Tu vrstu mudrosti nikad nisam imala i zato sam i zapadala u situacije poput ove. Meni riječ znači ono što znači i nikad nisam razumjela kako ljudi mogu, hladnokrvno i bez imalo griže savjesti, navoditi i iskorišćavati druge ljude samo zarad svojih malih ili velikih igara. Ova igra je počela jednostavno i prilično banalno – zahvaljujući poslaniku i zahvaljujući meni. Ali se završila prilično upečatljivo, poput velike anegdote koja će se dugo prepričavati, bar u našoj porodici – i sve to zahvaljujući mojoj mudrici, mojoj sestri! A umalo je prodadoh zbog nekakvog brkatog seronje. I bi me beskrajno sramota…

Uz smijeh i ciku, grupa oko nas se polako raziđe. Na drugoj strani dvorišta, za posljednji sto, sjede poslanik. Ćutao je i mrzovoljno ćuškao balone koji su visili sa granja. Više nije bio nimalo lijep. Naša se baba, neupućena u događaj sa ove strane stola, smilova i ode do njega. „Da ne samuje, sramota je“, reče pri odlasku. Uskoro ga okružiše i druge gospođe pritisnute godinama i čvrstom ambicijom da od pravog čovjeka saznaju kakva sudbina čeka našu državu? Pouzdano znam da se baba dobro napila koka-kole, kojoj ne može odoljeti. Zato je svaki čas štucala, od čega su joj poskakivala mala, suva ramena. Ali joj to nije smetalo da bude ravnopravan sagovornik.

Nas dvije smo stajale jedna kraj druge, bez riječi. Sestra pruži ruke ka meni i ja ih prihvatih i stegoh uz sebe. Imala sam snažnu potrebu da joj se izvinim, ali riječi nisu htjele van. Ona, znajući to kao i sve drugo, nasloni glavu uz moju.

Priđe nam ujna, sva radosna: „Oh, moje ljepotice? Stop. Ljubim ja vas dvije, oči ujnine lijepe. Stop. Svi o vama danas govore. Stop.“

„A sto to govore“, upita sestra?

„Ah, ti kao ne znas!? Stop. Zgodna nam i lijepa familija! Stop. A posebno vas dvije. Stop. Oči moje! Stop.“, telegrafisa ujna i nastavi svojim poslom.

„Mislim da su govorili o tebi. Ujna uvija istinu, kao da pravi gibanicu, majstorski me smjesta uz ljepoticu“, rekoh sestri. Ona me poljubi u kosu. „Znaš“, reče, „ja volim porodična okupljanja. Uvijek mi potvrde da sam luda na babu, muzikalna na ujaka, lijepa na sestru…“ Konačno, sa ivica očiju mi sklizaše suze. „Ali, ti… Ti si moja prava porodica“, reče. I ja, prvi put nakon niza godina, shvatih što je sve to dobro, lijepo i plemenito biće trpjelo zbog mene. Sve te godine se ne sjetih da je usamljena, da ona ima samo mene, da joj nedostajem. Ali se – sebična, dosadna i netrpeljiva – kakva po svoj prilici jesam, iznutra nasmijah najsrećnijim osmijehom: izgleda da sam povratila titulu! Ona mi obrisa lice. Stegoh joj tanke prste i poljubih. Opet smo bile one iste sestre. Ona mlađa – najvažnija, ja ona starija – bez koje se ne može!

„Pogledaj“, reče sestra, „zanemareni dio moje porodice stoji sam i izgubljen!“

Na desetak metara od nas, obješenih ramena, stajao je moj muž. Kajanje mu je osjenčilo lice, ali me je, svejedno, gledao pravo u oči.

„Idi, idi pleši sa njim! I ne budi dosadna“, reče mi sestra.

Krenuh ka mužu. Osjetih po koraku da nema u meni one promašenosti. Lakonogo, svjesna sjaja upravo vraćene titule, stigoh do njega. Zagrlismo se nježno i odano, kao da smo se svih ovih godina netremice gledali – isti on i prava ja. Poljubih ga jednom, pa još jednom, baš kad je stari svat zapucao preko krovova i rastjerao ptice.

Na drugoj strani dvorišta, baba je ubjeđivala poslanika da igra sa njom.

Divna svadba, vesela. Divna porodica. Divan je i dan!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *