Nada Bukilić Član Izvršnog odbora Pravedne Crne Gore

BEZIMENI

Jebeš državu, pomislim svakog jutra prelistavajući novine, u kojoj je sve što se dešava moguće objasniti kroz nekoliko opšte poznatih basni: Vuk i magarac, Dva ovna na brvnu, Gavran i lisica,  Vuk i jagnje… Dosadno.

Fale nam burleske. Ima jedan lik, veseljak kojem ne znam ime, niti mu ga mogu zapamtiti, da me ubiješ!, al’ mnogo fin čovjek. Nedavno se to zbilo: sudario se neko sa nekim, neko je poginuo, neki su povrijeđeni; ozbiljni novinari se o ozbiljnoj stvari zabavili, i ozbiljno pitaju: „Ko je kriv?“ Znamo kako prost svijet reaguje na pogibije, al’ veseljak nije prost! Ozaren i nasmijan, direktno u kameru veli da on zna ko je kriv!?! Zna i to da nije on! Jedan sumnjivac manje! Toliko znanje i informisanost, optimizam, inteligentan pogled koji plovi ka vrhovima planinskih visina, neuništivi duh, očaravajući osmijeh, a u novom, sivom odijelu za slikanje, preporučuju ga da mu se još za života dâ, il’ jedna ulica il’ komad pruge, da s ponosom nosi njegovo cijenjeno ime! Ali, kako se veseljak zove? Zna li iko? Da damo čovjeku makar tunel. Međutim…

Ni tragedija nema koliko bi trebalo. Iako su katarzične. Znaš ono: posiječe te preko prsa poprijeko, pa ti bude bolje. Recimo, žene se kod nas, u posljednje vrijeme sve češće školuju i obrazuju, rade i zarađuju, zanemarujući pritom dom i domaćina, kuću i porodicu…dvorište, stepenište, cvijeće, vrt, pijacu, sarmu… Zanemaruju, dakle, i svoj materinski instinkt, što drastično mijenja naš svijet! Svijet bez instinkata nije lijep svijet. U njemu nema zadovoljstava, posebno za domaćine, a svi znamo da je nezadovoljan domaćin najveća ženska mora! Sljedstveno tome, školovana, obrazovana i samostalna žena, velika je nesreća za društvo. Obrazovanje je perfidna podvala svakom ženskom uhu i cijeloj ženi. Tragičnoj heroini našeg doba! I opet je samo jedan čovjek, muškarac takoreći i biolog, čini mi se, imao snage da nas upozori na to! Samo jedan! Drugi, možda, pomišljaju, ali samo on o prokletstvu ženskog obrazovanja, o tom zlu, jasno govori! U regionu, ali i šire, žene su žene sa kompletnim instinktima, a kod nas… Ma, kako se biolog zove, zaboga? Zna li iko? Da damo čovjeku, recimo Sigurnu kuću ili, bar, Akademiju nauka i … Međutim…

Vjerujte mi, nije bolje ni sa komedijama. Glumci se stide što ne igraju antičku dramu, kao donedavno. Sjećam se, čini se – juče bilo, jedne divne komedije iz izbornog ciklusa i antlogijskog monologa: “Ja, kao Petar Kljajević…” Urnebesno! Ne znam šta je bilo sa velikim klovnom – možda odavno zabavlja ptice iznad oblaka. Ja, kao Petar Kljajević je bio il’ iz Berana il’ iz Bijelog Polja, ali je mogao da postidi sve današnje školovane glumce s Čeva ili iz Ozrinića. Samo jedan školovani mu se tek malo približio, stidećki, što vele đeca, izgovorivši: “Ja kao…” Ali, kao ko, da me ubijete ne znam?! Znam da su i drugi pretendovali na tu ulogu, znam da se u produkciji nisu mogli dogovoriti kome ju dati, ali kako se čova zove, nikako da se sjetim! Zato sam mislila da je red toj glumačkoj hrabrosti odati počast i dati da Ja kao… ima i senat i konje! Međutim…

Primjetno je da smo postali prozaična bića, koja ne umiju da se transportuju u više, poetske i prozračne sfere. Do tih visina se doseže velikom koncentracijom, iz koncentracije kreće let i, konačno, subjekat u najvišem stadijumu zapada u trans! Trans je stanje svijesti u kojem subjekat biva slijep za sve oko sebe, ali i gluv. Pritom, ne može kontrolisati svoje tijelo, pa se, sem zgrčenog, može naći i u ukrućenom, vertikalom položaju, takoreći stojećem. U transu, subjekat pjevuši u svojoj nutrini, u svom srcu, a djeluje kao da mrmori nešto sebi u bradu. Do sada smo opservirali samo jednog  transcendentalca! Ukrućen, vertikalan, stojeći takoreći, gluv za himnu koja se upravo intonirala, on je nešto mrmorio sebi u bradu, zazivajući pravdu. Kad se povratio iz transa, i kad su mu se opustili mišići i pokrenula moždana aktivnost, objasnio je da se sjeća samo onoga što mu je u sviralo u srcu. Ni rijeka, ni mora, ni klanaca, ni zora.. u njegovoj glavi!? Kako se ovaj muzikalni čovjek zove, takođe ne znam, ali znam da je zaslužio specijalnu kompoziciju, makar jedan red nota, samo za sebe. Kao mantru koja će ga spašavati od ukrućenog, vertikalnog, takoreći stojećeg položaja u vrijeme transa. Notni zapis bi ga odbranio od svih himni svijeta, pa bi mogao mirno da ih sluša, u zgrčenom stavu, a ne da ovako, stojeći, izaziva sumnju u svoju muzikalnost. Međutim…

Nekako je sve počelo s manjkom istoričara. Od Popa Dukljanina na ovamo, niko da napiše nešto veliko i slavno kao istorija! Nešto krasno i lijepo kao Italija! A mi, ovako mali, jednog takvog imamo! Čovjek, kojem ne znam ime, napisao je, ni manje ni više, nego istoriju Italije! Doduše, ne cijelu. Ko bi to sem naš čovjek? Kukavice bi rekle da je to pretenciozno, ali nije tako. Naprotiv, napisati istoriju drugog naroda, doduše ne cijelu, na svom jeziku i za svoje tržište, mogu samo hrabri i vizionari! Narodne vođe! Od Popa Dukljanina na ovamo, vjerovali smo da samo mi imamo istoriju i da je svi drugi narodi nemaju, pogotovu ne Italijani.  Otvorio nam je čovjek oči i um. Sad smo spremniji za Evropu. Sada znamo da se i Italijanima ponešto dešavalo u minulom vremenu. Možda i nekim drugim narodima, vidjećemo. I jes’ da ne znam ime istoričara, ali vjerujem da mu treba omogućiti jedan rat uživo, bar jednu bitku o kojoj će, s lica mjesta, svjedočiti. Makar jedan mali front. Međutim…

Jebeš državu, pomislim svakog dana prevrćući tv kanale, u kojoj nema dovoljno dobre drame, nema pucanja po šavovima ljubavi, nema komedijanja. Sve se da objasniti kroz par opšte poznatih basni. Dozlaboga dosadno! Magarci još ne shvatiše u kom grmlju leže vukovi, a ovnovi nikako da nauče da upravo blejanjem odaju svoj pravi identitet…

Međutim, evo se, konačno, desilo da i mi u ovom svom vijeku vidimo jednu pravu, veliku predstavu! Predstavu kojoj nimalo ne smeta što su glumci anonimni, što su transcendentalni i ukrućeni, što su tek svršili školu ili su odavno na daskama koje život i istoriju znače! Divno, prekrasno! Glumačke bravure za nezaborav, monolozi za antologije, improvizacije za odličnu ocjenu! Uvjerljivo se tu i plače i slavi, uvjerljivo se sumnja i još uvjerljivije pati. Ima erotskog naboja, osjeća se višeslojnost misaonog postupka, uočava filigransko umijeće dramaturga. Svaka čast! Sve ovo, uz odličan tajming i savršenu korespondenciju sa čovjekom i vremenom u ovom multimedijalnom projektu, kandiduje Nikšić za pravi centar crnogorske svekulture!

Bilo je, zaista, časno živjeti u doba ove velike predstave! I privilegija gledati je i aplaudirati akterima. Još samo da se glavni reditelj, ili bar pisac, poklonio publici…

Samo je jedan glumac ostao zatečen kad se prolomio aplauz. Mislio je da će  predstava duže igrati. Kondiciono se spremao za trajanje. Samo je on vanstranački, svojim radom i trudom, došao do uloge. Samo on nije dobio cvijeće. Samo je on – amater!

I kad je pala zavjesa, i kad su svi odlazili sa scene, i kad su se gasila svjetla, u mraku su sijale samo njegove razočarane oči…

Država je, pomislih nakon tv dnevnika, takva teatarska forma, u kojoj, i kad se igraju važne drame il’ velike ljubavne priče, amateri ne mogu sem amaterski – nazad u basnu…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *