Obrazovanje i „ljudski kapital“ Crne Gore

Autor: Božena Jelušić

Izvor: Prosvjetni rad, 16. decembar 2010.

Obrazovanje i „ljudski kapital“ Crne Gore
Čuvene bubice, pomoću kojih se „polažu“ ispiti je jedan od posljednjih skandala vezanih za visoko obrazovanje. Posredstvom televizije, lijepo smo mogli čuti od čovjeka koji ih iznajmljuje da jedno korišćenje košta dvadeset eura. Kada shvatite da je praksa ovakvog lažiranja ispita uzela takvog maha da je oformljena i ponuda u zoni sive ekonomije, možda biste mogli pomisliti da su studenti spremni na sve kako bi se što prije dokopali zaposlenja.  Pogriješili biste, naravno,  jer u našoj zemlji stalno raste broj nezaposlenih i sve je manje radnih mjesta zbog kojih studenti iznajmljuju „bubice“. Hiperprodukcija kadrova naročito je snažna kada je riječ o pravnicima, ekonomistima i menadžerima raznih profila, a sve su češća upozorenja da se u zemlji mora smanjiti administracija i da će gotovo dvije hiljade ljudi ostati bez posla. Paradoksalno, Crna Gora svake sezone „uvozi“ preko trideset hiljada radnika. Sve je manje Crnogoraca i Crnogorki u turizmu, u poljoprivredi, građevinarstvu, brojnim zanatima.

Čim studenti iznajmljuju „bubice“, čini se da ipak postoji vjera mladih da će diploma jednom zaista imati nekog smisla. To što se opterećuju porodični budžeti i traže svi mogući prijeki putevi do diplome, ipak je svojevrsna potvrda vjere u budućnost. Ipak, sve češće se događa da sretnete pravnicu u butiku ili ekonomistu za volanom taksija. Tamo gdje je neophodno, kao na primjeru kulinarstvu, mladi pravnik prolazi kroz prekvalifikaciju. I tako dolazite do pitanja šta je sa „ljudskim kapitalom“ u Crnoj Gori.

Kada sam prvi put čula izraz „ljudski kapital“, neprijatno sam se trgnula. Eto, kuda nas vodi liberalni kapitalizam, pomislila sam sumorno. Ipak, ubrzo sam shvatila da se ova „tvrda“ sintagma ne odnosi samo na ljudski kapital kao integritet znanja, vještina, vrijednosti i iskustava ljudi koji ih čini produktivnijima u ekonomskom smislu. Jer, ekonomsko „ispunjenje“ čovjeka naprosto nije moguće bez  svekolike ne-ekonomske sfere: bez duhovne ispunjenosti i sreće, dobre motivacije i izvjesnosti u relativno sigurnu budućnost, bez samopoštovanja i osjećaja dostojanstva. Na to se odnosi ona druga sintagma: razvoj po mjeri čovjeka, za koju je u prvom redu odgovorno društvo sa sistemom vrijednosti koje u njemu dominiraju.

U posljednjih dvadest godina, naše je društvo doživjelo preraspodjelu bogatstva i drugačiju percepciju životnih vrijednosti. U vremenu za nama lanac vrijednosti se na mnogo mjesta prekinuo, ali je ostala naslijeđena ideja da je važno studirati i doći do diplome, bez obzira na konkretne zakone tržišta rada. Međutim roditeljski slogan: „završi neki fakultet pa da imaš svoj referat i da ništa ne radiš“, očigledno u budućnosti neće imati baš nikakvog utemeljenja.

Bivšu zajedničku državu su u pogledu društvene razvijenosti visoko pozicionirala dva snažna sistema: obrazovni i zdravstveni.  Oni su bili do te mjere prilagođeni osnovnim pravima svih građana, da su doprinosili da zemlja dugi niz godina zauzima visoku poziciju unatoč rastućoj neproduktivnosti i dogovornoj ekonomiji, zanemarivanju tržišnih zakonitosti, velikom uvozu i zaduženosti zemlje, kao i prilično sporim promjenama u nadolazećem periodu globalizacije. Do sredine sedamdesetih godina moglo se smatrati da srednjoškolske i visokoškolske institucije pružaju valjana znanja i vještine potrebne u tom predglobalizacijskom i predinformatičkom periodu. To je vrijeme kada dolazi do prve ozbiljnije reforme obrazovnog sistema, rukovođene idejama Stipe Šuvara: zajedničko obrazovno jezgro u prve dvije godine srednje škole i usmjeravanje u trećem i četvrtom razredu. Tada dolazi do brzog smanjivanja stepena potrebnih vještina u srednjim stručnim školama, neefikasanog sistema prakse na kraju školske godine i do laganog ali konstantnog širenja mreže visokoškolskih institucija. Ova obrazovna reforma je brzo pokazala slabosti, koje nisu bile isključivo problem loše zamisli koliko njene realizacije i sve bržih promjena na globalnom planu, koje naša škola nije uspijevala da efikasno prati. Zbog toga su početkom devedesetih započeli pokušaji postepenog vraćanja obrazovnog sistema u tradicionalne okvire, što je dovelo do ponovnog vraćanja gimnazija i srednjih stručnih škola. Iako je novac uložen u školovanje još uvijek je imao svoju svrhu i isplativost, politički i ekonomski problemi u tom periodu su već bili takvi da je čitav obrazovni sistem počeo da se urušava. Nastavnički kadar je pretrpio ozbiljnu negativnu selekciju, što se posredno odrazilo na nove generacije učenika. Posljednja, sistematska i sveobuhvatna reforma školskog sistema je započela 2000. i traje do danas. Međutim, nakon deset godina od početka reforme, mnogi pokazatelji svjedoče da je sa stanovišta „ljudskog kapitala“ naša zemlja u prilično ozbiljnoj situaciji koja se mora daleko odgovornije i svestranije razrješavati.

Jedan od suštinskih problema koji diskredituju obrazovni sistem Crne Gore u smislu uvećanja i razvoja ljudskih resursa, tiče  se upisne politike na nivoima koji pripremaju mlade ljude za ulazak na tržište rada, odnosno za dalje usavršavanje. To je vidljivo i kad je riječ o upisu u srednje škole i na fakultete, čije diplome u postojećim društveno ekonomskim uslovima ne predstavljaju gotovo nikakvu garanciju za budućnost. Problem uvećava i tranzicija koja je značila bankrot za mnoge privredne grane i ukidanje potrebe za zanimanjima koja su nekada imala sigurnu perspektivu. To se godinama samo uvećavalo, a upisne kvote u takve škole su se postepeno smanjivale. Još iz socijalističkog perioda je naslijeđena negativna percepcija proizvodnih zanimanja i srednjih stručnih škola. Rječit je primjer iz Budve gdje je teško upisati čak i jedno mješovito odjeljenje kulinarske i ugostiteljske struke, dok u isto vrijeme Crna Gora uvozi radnu snagu u turizmu i stalno bilježi rast nezaposlenosti svojih građana.

Naravno, kada se suoče sa problemima zapošljavanja, mladima preostaje jedino prekvalifikacija, a na tom planu postoji saradnja Centra za stručno obrazovanje i Zavoda za zapošljavanje.  Međutim, sasvim je jasno da se na taj način obesmišljavaju prethodna ulaganja u srednjoškolsko obrazovanje, kroz koje su se zapravo stekla (ako su!) samo znanja iz opšteobrazovnih predmeta. Pored toga, stručni kadar za proizvodna zanimanja u javnim školama pretrpio je još snažniju negativnu selekciju, a svi priznati stručnjaci krenuli su za boljim ličnim dohocima Bez obzira što deklarativno prepoznaje značaj srednjeg stručnog obrazovanja, crnogorski obrazovni sistem je isuviše krut u ovoj oblasti i nespreman da prihvati privatne inicijative kroz privatno-javno partnerstvo. Opet je rječit primjer iz Budve, gdje je Centar za ugostiteljstvo iz Pržna ponudio privatno javno partnerstvo. Srednja škola u Budvi bi obezbjeđivala nastavu iz opšteobrazovnih predmeta, a oni iz stručnih predmeta, u malim specijalizovanim radionicama, u kojima je po jedan nastavnik praktičar na pet-šest učenika. Ministarstvo je otezalo sa davanjem saglasnosti  i partnerstvo se nije oformilo.

Problem uvećava i tranzicija koja je značila bankrot za mnoge privredne grane i ukidanje potrebe za zanimanja koja su nekada imala sigurnu perspektivu. Tržište rada zapravo nije ni profilisano tako da može da se planira na duže rokove, a pojedini provredni giganti su pred gašenjem. Na taj način se srednja stručna škola našla na raskrsnici sa koje ne zna u kom pravcu da krene. Umjesto da crnogorski obrazovni sistem  kao cjelina slijedi formu piramide – od osnovne dostupnosti škole svima, pa do najviših oblika znanja i vještina za koje su potrebna najveća društvena ulaganja i individualni napori, krenulo se u razvoj koji nalikuje formi valjka, što znači da postoji tendencija da svi koji krenu u srednju školu nekako stignu i na fakultet. Tačno je da prema evropskim standardima našem društvu nedostaje još visokoobrazovanih kadrova, ali je isto tako jasno da hiperprodukcija određenih kadrova ne rješava već samo pogoršava postojeću situaciju. Na jednu godinu odložena eksterna matura i dalje se ne vidi kao ozbiljna korekcija upisne politike Univerziteta.

Dobar pokazatelj haotičnog stanja je i činjenica da je Crna Gora u kratkom period otvorila čitav niz fakulteta i studijskih grupa, a da je istovremeno ozbiljno opao broj studenata koji se upisuju na prirodne i tehničke fakultete, izuzev ako oni neposredno ne mogu da se aktuelizuju u privredi (informatika, arhitektura). Tako mali fakulteti (inače, u državi sa 650 hiljada stanovnika studijske grupe ne mogu biti velike) upošljavaju golemo administrativno osoblje i plaćaju skupe troškove funkcionisanja. Objektivno rečeno, naš student medicine nema priliku ni da očima vidi primjere pojedinih oboljenja, a kamo li da ih izučava na većem broju primjera, a mora očekivati da se u praksi suoči i sa tim slučajevima.  Čini se da bi bilo mnogo isplativije da se potrebni kadrovi školuju u zemljama iz okruženja (Srbija, Hrvatska, Italija, Austrija…) i da postoji strategija koja daje projekciju potrebnih kadrova. Očigledno je da Crna Gora još uvijek nije prepoznala realne opasnosti po ljudski kapital koje će indukovati ovako inertan i glomazan, a uz to i neosjetljiv visokoobrazovni sistem.

Na proces umanjenja ili uvećanja ljudskog kapitala utiče to koliko se razvijaju inventivnost, preduzetništvo i preuzimanje rizika. Sudeći po “bubicama” za polaganje ispita, nekim studentima ne nedostaje inventivnosti, a očito je i očekivanje da ih upravo ta inventivnost može uključiti u društvene i političke tokove.  Za uvećanje ljudskog kapitala važna je sposobnost stalnog sticanja znanja i praktičnih vještina, kao i fleksibilnog reagovanja na okruženje koje se stalno mijenja. To se ne vidi ako je Crna Gora toliki uvoznik radne snage, a bilježi rast nezaposlenosti. Očigledno se mladi ne prilagođavaju okruženju koje se mijenja, ili možda sopstvenu zemlju vide kao stanicu na putu ka nečem boljem. Zbog toga su relativno rijetki iskoraci ka uspostavljanju demokratskih vrijednosti, a uočljiva apolitičnost studenata. Prilagodivši se tranzicionoj stvarnosti i njenoj etici grabeži, mladi su došli do modela koji ne nude visoke moralne vrijednosti; kulturološki obrasci su svedeni a solidarnost postala rijetka i sporadična.

Zbog svega toga je izuzetno značajno postaviti na dnevni red i upisnu politiku i „bubice“, hiperprodukciju diploma i sve manji broj učenika u srednjim stručnim školama; pitanje nezaposlenosti i uvoza radne snage, mogućeg odliva mozgova i potrebe da ih sami uvozimo. Na kraju desete godine reforme potrebno je ozbiljno planirati i razmišljati o ljudskim resursima Crne Gore.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *