Pitanje savjesti i dijalog sa epohom

Autor: Slađana Kavarić

Izvor: Vijesti.me

Pitanje savjesti i dijalog sa epohom

Branka Bogavac svojim jasno usmjerenim i promišljenim pitanjima upućuje autora da se književno razoruža i ogoli i uvidi neophodnost promatranje sebe ne više kroz umjetnost, nego kroz čovjeka samog

Iako stajalište našeg kulturnog miljea kadikad odlikuje mudroslovlje koje ne odmiče dalje od bacanja kamenja iz pozicije lagodne bezutemeljenosti, fanfaronadnost duha od kojeg ne možemo odmaknuti iziskuje da se važne teme, suštastvene po kriterijumima koji prevazilaze prostor što ga zahtijevaju obični jedači hljeba, potenciraju i dijalogiziraju što je moguće pomnije.

Branka Bogavac je jedna od onih publicistkinja koje nepogrešivo prepoznaju da je razgovor temelj pretresanja bitnog i traganja za onim ireverzibilnim, potentnim da zaključuje po izvannumeričkoj logici, logici autentičnog, vanvremenitog, budući da pitanja koja obrađuje sa svojim sagovornicima nadilaze uskopolitičko, puko istorijsko, te je posrijedi upitanost nad događajnošću temeljne čovječnosti. Teme što istovremeno ničeanski potresaju i ojačavaju ljudsko, zastajkivanje su nad poigravanjem sa čovjekom bačenim u vrijeme koje mora biti upitano i kritički obrađeno.

Bogavac suptilno propagira i promoviše danas nasušno stajalište, poziciju dijametralnu statičnoj umjetničkoj pozi, teatru neangažovanosti koji ordinira pod plaštom samobitnosti i zatvorenosti u individualni umjetnički proces. To ukazivanje na bitnost društvenog, kontekstualnog, uvijek je temelj koji manje ili više izravno obrađuje umjetnik i ta je perspektiva ono što omogućava polemičnost, ako držimo do stava da se ne može raspravljati o činjenicama već o doimanju istih.

Deset nobelovaca – U sazvježđu velikana nije opis deset autora koji su dobili najveće književno priznanje ili priznanje za mir, ona je opis društvene zbilje promatrane kroz životnu poziciju Singđijana, Simona, Gordimer, Miloša, Vargasa Ljose, Morison, Kertesa, Pamuka, Vizela, Gorbačova i Pasternaka. Premda je riječ o dobitnicima Nobela, ne može se reći da je funadamentalna sabirna tačka pomenutih autora bilo kakva istost, pa i u pogledu dobijanja iste nagrade, već je riječ o sazvježđu savjesti zemalja iz kojih dolaze obrađivani autori. Ukoliko je savjest pisca, fundament prirode njegovog angažmana, utoliko je Branka Bogavac, sa savješću koja prepoznaje težinu one tuđe, dakle žena sa onom najspecifičnijom i najistančanijom biti duha, u svojim cjelokupnim razgovorima sa najubijitijim perima, upoznala savjest pola planete.

Bez obzira na to što sama svoj rad promatra kao svojevrsni poticaj da pisci komuniciraju sa svojom epohom i među sobom, čini se da je i te kako značajno odati priznanje sili koja je podstakla pokretanje komunikacije. Kao sagovornica koja ne potpada pod nasilnu intelektualizaciju i frazealni zahtjev dominantnog odnošenja spram riječi, Bogavac jednostavnošću omogućava dubinu, svjesna da je plitko sve ono čemu posreduje nametljivo, apstraktno i zahtjev za neprolaznim. Singđijan, slavni kineski nobelovac drži do toga da je ljepota samo ono što je nemoguće zaustaviti, te time čini upitnim sve što izmiče konkretnom. Taj poziv za suočavanje sa konkretnim, materijalnim (ne u vulgarizovanom, već u najtemeljitijem, senzualnom smislu), za njega označava bit postizanja ravnoteže. Upravo je uravnoteženost ono što omogućava autorki da od disperzivnih misaonih i književnih nastojanja, otjelotvori i sazda jedinstvenu, gotovo tematski saglasnu atmosferu u čijem je fokusu preplitanje mikro i makro plana, neodvojivost univerzalnog i partikularnog – samospoznaja kao uslov odnosa sa spoljašnjim i vice versa.

Branka Bogavac svojim jasno usmjerenim i promišljenim pitanjima upućuje autora da se književno razoruža i ogoli u jednoj dimenziji koja omogućava da pisac subsumira svoj doživljaj i uvidi neophodnost promatranje sebe ne više kroz umjetnost, nego kroz čovjeka samog. Ako pisca kanimo odrediti kroz poziciju svjedoka čovječanstva, onda je Bogavac nepobitno svjedok onima koji svjedoče, što je kao autorku stavlja u posve zahtjevnu i nelagodnu poziciju, dakle, za autore i autorke tako nekarakterističnu verziranost, da se zauzmu za promatranja drugih prije negoli za sebe same. Osjećaj za stvarnost, jedna je od zajedničkih osobina koja odlikuje sagovornike Branke Bogavac, te u tom smislu ne čudi kad i iznimno značajni poljski pisac Česlav Miloš potencira nemogućnost djelovanja književnosti u nekom neutralnom vremenu, tim prije što ukazuje na značaj koji za njega ima višeslojno i višestruko pitanje Srednje Evrope.

Stvaranje utopijskog ili ukronijskog sastavni je dio poimanja zbiljskog, te je kod umjetnika takav način poigravanja sa mogućnostima nerijetko bitan vid opštenja sa svakodnevicom i izazovima aktuelnog. U tom smislu Bogavac ne ostaje u okvirima definisanja tek aktuelnog. Ukazujući na nužnost normativanog aspekta, razgovori dobijaju dublji značaj i čini se da je tek tada angažovanje istinsko i potpuno. Tu nije riječ o angažovanju njega samog radi, već je posrijedi promatranje pojedinca kroz društveni i kulturološki aspekt koji ga proizvodi, koji ga oblikuje i koji ga se bezrezervno tiče. Mišljenje, da bi bilo mišljenje treba biti više od faktičnog, mora zahtijevati korak dalje od onoga što jeste, a to je prilika koja zavisi od pojedinačnog i koju kani iskoristiti čovjek.

S tim u vezi, čini se da se kroz ove razgovore suptilno, ali sigurno raskrinkava zabluda kojoj se gotovo bez izuzetka podliježe, a to je ona da su umjetnik i intelektualac isto, budući da se ukazuje na to da je konstitutivna tačka intelektualizma djelovanje, ali ne ono čije je ishodište korist za račun onoga koji djeluje, već bezrezervna angažovanost u korist mijenjanja, sa satisfakcijom u samom procesu promjene.

Dakle, Branka Bogavac nije razgovarala samo sa piscima, nego sa onim piscima – intelektualcima, koji su van okvira svog književnog i umjetničkog angažmana razumjeli da je stvaranje više od larpurlartizma, a pojedinac više od promatranja i analize isključivo spram sebe samog. Uviđajući da prošlost određuje sadašnjost, te da se, pamukovski rečeno današnji dan sastoji od zbira jučerašnjica, ova knjiga ima viševremenski i višegeografski značaj, jer navodi na drugačije opštenje sa aktuelnošću i na dublje razmatranje vremena u svim njegovim kategorijama. Posebno je značajno što se Branka Bogavac u svim pariškim razgovorima posebno zanima za prošlosti i sudbinu Balkana, te pokušava aktuelizovati taj umnogome u kulturnom i povijesnom smislu specifičan prostorni entitet. Još je bitnije da autorka neizostavno referiše na svoju domovinu, Jugoslaviju i tako daje na značaju ne samo politički aktuelnom već pledira za reafirmisanje prostora koji nestaje, ne priznajući pritom da je civilizacija u zemlji (koje nema) ustuknula i užegla.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *