Politički Cioran (II)

Piše: Slađana Kavarić

Iako se čini da je Emil Sioran tematski dosta disperzivan, njegovo pisanje za težište ima osjećanje nesnađenosti, rezigniranosti i čežnju za nestajanjem, koja se posebno očitava kroz njegovu opsjednutost pitanjem suicida. U tom smislu Vatimo lijepo primjećuje da „delo postaje po svojoj konstituciji dvosmisleno: ne cilja na uspeh koji mu daje pravo da zauzme mesto u okviru određenog područja vrednosti (imaginarni muzej predmeta estetskih kvaliteta); njegov uspeh se u suštini sastoji u tome da učini problematičnim ovo područje, prevazilazeći bar trenutno granice.“[1] Za Albera Kamija, umjetnost i stvaranje je odgovor na apsurdnost, svojevrsna pantomima, jer se umjetnik, baš ako i mislilac, ne samo ostvaruje u svom djelu, nego i angažuje. Vrijednost onog što se stvara nerijetko se očitava u otpacima koji iz njega progovaraju. Ovo nas upućuje na preispitivanje načina na koji tumačimo napisano, jer se  postavlja pitanje gdje bi trebalo tražiti smisao djela. Da li tamo gdje nam ukazuje sam pisac, ili pak u onom konfuznom naboju negativnog, što izbija bez obzira na intenciju da se to prećuti ili saopšti tiho? ,,Samo negativna misao može tako dobro poslužiti umjetnosti. Ti nejasni i krotki poduhvati jednako su potrebni za razumijevanje jednog velikog djela, kao što je crno potrebno bijelom. Raditi i stvarati „ni za šta“, praviti kipove od gline, znati da je vlastito stvaranje bez budućnosti, vidjeti svoje djelo uništenim u jednom danu, sa sviješću u dubini da, u osnovi, to nije važnije od stvaranja za stoljeća, to je mukotrpna mudrost koju dopušta apsurdna misao. Vršiti sučelice dva posla, odricati se, s jedne strane, i veličati, s druge strane, to je put što se otvara pred apsurdnim stvaraocem. On mora svoje boje pokloniti praznini.”[2] Odakle osjećaj apsurdnosti i  beznađa i da li je, makar u jednom dijelu, društveno uslovljen? Ovdje opet moramo postaviti pitanje specifičnosti umjetničkog angažmana i komunikabilnosti te angažovanosti i posebno se osvrnuti na  samoubistvo  kao  politički  uslovljen momenat.

          Svojim obimom i sadržajem, ali i katkad pretencioznom intelektualizacijom i naglašenom proročnošću, Sioran meditira o izgnanstvu i odbačenosti.  Njegov  se opus bez ostatka poklapa sa monologom, koji bez posrednika apsolutizira relativne momente perifernih sjećanja, obesmišljavajući njihovu dalju održivost. On je pisac kod koga istovremeno nalazimo apsurdnost protivurječnosti i autentični stvaralački imperativ, ali i duboku autodestruktivnost – smisao njegovog pregnuća. „Živim, jer planine se ne smeju, a crvi ne pevaju. Strast apsurda se može roditi samo u čoveku u kome je sve likvidirano, ali u kome se mogu pojaviti stravična buduća preobraženja. Onome koji je u životu izgubio sve, ne preostaje ništa drugo osim strasti apsurda.“[3] Kroz cjelokupno djelo ovog rumunskog pisca, otkrivaju se ishodi jedne unutrašnje bujnosti i misaone orijentisanosti njegovog života, njegova vezanost za sudbinu čovjeka, traganje kroz (anti)vrijednosti i borba sa slabostima koja odvlače u apatiju, apsurnost i samoubistvo. On je istovremeno drčan borac kroz saznanje svejednosti bitisanja, ali i neko ko ukazuje na poročnost i grotesknu besmislenost života. Košmar sveprisutnog rušilačkog raspoloženja, kod Siorana se prepoznaje kao glavna crta njegovog pisanja, čak i kad je bio prividno sporadičan. „Koliko znam, nikada ništa nisam volio, a da istodobno nisam i mrzio, jer to uza sav žar duše nisam mogao sačuvati od zakona uništenja.“[4] Budući da je suicidalnost, kao vječita opsesija ovog Rumuna, usmjerena ka subjetktivnoj sferi, često se čini da je Sioran iznosi u nadrealističkom, ekstatičnom duhu. U pozadini društveno  – istorijskog konteksta, ovaj Rumun u dobrovoljnom izgnanstvu, napipao je jedan nadasve dubok problem ljudskog bića, specifični fenomen ništavosti, koji je svoj vrhunac dosegnuo upravo u pojmu samoubistva. Dijalektika ljudskog mišljenja i djelovanja uvijek teži da se oslobodi vrtoglavice nastale usljed suprotnosti i kontradikcije, međutim, ona je kod Siorana osnova koja određuje njegovo samorastrzavanje između društveno – političkog okvira iz kojeg je nastao i metafizičke pometenosti koja ga je iz tog okvira protjerala. Interesantna je činjenica da su i njegovi rumunski savremenici poput Joneska i Celana[5] u velikoj mjeri bili određeni beznađem i suicidalnošću. Ta toliko disponirana tematika samoubistva nije slučajna. Na ovom mjestu možda valja postaviti pitanje da li je Sioran spas iz neizdržive sadašnjosti zbilja tražio u praiskonskoj prošlosti ili je to bio samo način obračunavanja sa svojom prošlošću, model njenog odbacivanja? Ponekad se čini kao da vječito stoji na raskrsnici nepovjerljivo odbacujući svaku mogućnost, nalazeći argumente protiv svake od njih, čvrsto se držeći jedino stava da je skepticizam elegancija nespokojstva.[6] Ipak, u toj tački se otkriva stajalište pometenog čovjeka. Dostojevski u Zlim dusima piše da niko ne može drukčije suditi nego po sebi, jer će se sva sloboda steći onda kada bude svejedno živjeti ili ne živjeti,[7] no kod Siorana sloboda znači ne biti svejedno – imati smrt kao mogućnost i kroz nju se izboriti za sebe. Circulus vitiosus iliti stanje apsurda koje utiče na  stvaranje misli o suicidu, „nije ništa drugo do nesklad čoveka i sveta, nepremostiva pukotina u integralnom pogledu na svet, kao odraz čovekovih želja, zahteva ili čovekove nostalgije“[8] i ono egzistenciju duboko prožima destruktivnim impulsima. Na ovakav zaključak se nadovezuje i Stefan Lupasko: „Čovek je blokiran u svojoj kuli, on ne može više iz nje da izađe, čini napore da se iščupa; njegova kula nije od slonovače već od stakla; on vidi, sve čuje, ali sve ga izoluje u samog sebe, u hipertrofiju njegovih fiksnih ideja i nabreklog ja, koje stvara ta nadolazeća homogenizacija svojom podsvešću, tako da promiču, bez mogućnosti da se dodirnu, na neki način, u njegovoj svesti, najheterogeniji, najrazličitiji događaji.“[9] Floberova rečenica upućena Lujzi Kole, nadovezuje se na Lupaskovu misao i ukazuje na još jednu dimenziju suicidalnog: „Hteli bismo da crknemo zato što ne možemo da uredimo da crknu drugi, tako da je svako samoubistvo možda uzvraćeno ubistvo“.[10] Čini se da je ovakav stav suštinski podržan Frojdovim objašnjenjem samoubistva kao okretanja agresivnosti i destrukcije ka jastvu. Emil Sioran, specjalista u apokalipsama, u već pominjnanom djelu Krik beznađa, opisuje osjećanje apsurda: „Nemam argumente za život. Može li onaj koji je dospio do granice još posezati za argumentima, uzrocima i posledicama, moralnim obzirima itd? Očigledno, ne. Njemu za život ostaju samo bezrazložni motivi. Na vrhuncu beznađa, strast apsurda je jedina koja još baca demonsku svetlost na haos.“[11]

          U suprostavljenosti između Sioranovog individuuma i spoljašnjeg, uočava se impozantna protivurječnost koja čini da njegova djela stvorena u vremenu, nadvladavaju vrijeme, indirektno govoreći o trajanju. Prelomne kataklizme doživljanja  zemlje, prolaznost čine jedinom trajnom konstantom, što samo potvrđuje stav da se „apsurd javlja u sudaru čoveka sa spoljašnjim svetom“.[12] U tom smislu, kao što Jovan Striković ističe: “Viđenje svijeta kao apsurda  nije ni u čoveku niti u spoljašnjoj sredini, već u međudejstvu.“[13] Budući da je zasnovan na potenciranju bliskosti dijalektičkih suprotnosti života i smrti, Sioran svojim fragmentima daje suptilni smisao integralnosti dešavanja između onog u čovjeku i onog izvan njega. Dakle, smrt je za ovog pisca trenutak istrgnut iz vremena, čiji je zadatak da svjedoči o njemu u cjelosti. Upravo zbog toga što njegova misaonost nije racionalno utemeljena, već je senzibilna i čulna, ostavlja nam mogućnost mnogostrukih tumačenja iste.

         Alber Kami, koji se smatra najozbiljnijim predstavnikom filozofije apsurda, naglašava da postoji samo jedan istinski filozofski problem, a to je samoubistvo.[14] No, iako Kami u Mitu o Sizifu počinje posmatrati samoubistvo u odnosu na individualne misli, ipak je bitno ne zanemariti samoubistvo kao posljedicu društvenih datosti. Sioranov pojam samoubistva stoji između ove dvije krajnosti, jer je produkt osobne praznine filozofa nesanice, za koju, sa druge strane, želimo pokazati da vuče korijen od rumunskog iskustva. Potisnuti zavičaj i bjekstvo od njega, navodna ravnodušnost, pa pozna nostalgija i rukopisi o Rumuniji, doprinose pulsiranju destrukcije i beznađa. „To je izgnanstvo bez povratka, jer je čovjeku oduzeto sjećanje na izgubljenu domovinu ili nada u obećanu zemlju. Taj razdor između čovjeka i njegovog života, između glumca i njegovog dekora, to je upravo osjećaj apsurdnosti.“[15]

          Problem samoubistva uvijek podliježe nadasve subjektivnom gledištu, koje se otkriva nakon što nas porazi nemogućnost dostizanja apsolutnog. Stoga je Karl Jaspers u pravu kad piše: „Ovo ograničenje me vodi ka meni samom, tamo gdje se više ne povlačim iza objektivnog gledišta koje ja samo predstavljam, tamo gdje ni ja sam ni egzistencija drugog ne mogu više da postanu predmet za mene“,[16] jer stvarnost nije samo van nas, ona je zajedno sa nama to što jeste – zato ima onoliko stvarnost koliko i nas. Sioran objašnjava da bi se moglo reči da je nihilista u metafizičkom smislu i da govori da radije prihvata termin skeptic,[17] a upravo sumnju – skepticizam, Emerson označava kao polagano samoubistvo.[18] Čini se da ovakva dispozicija problema suicida, upućuje prvenstveno na identitetski problem,[19] na neukorijenjenost i osjećaj zastranjivanja u ljudskom, koji njegovom biću nije sasvim prirodan, pa se  protiv njega bori svojim nadljudskim, rušilačkim stanovištem. Italijanski pisac Čezare Paveze[20] samoubistva određuje kao bojažljiva ubistva, u kojima sadizam ustupa mjesto mazohizmu i ističe da je samoubica tip čovjeka koji je istovremeno krajnje očajan i krajnje utilitaristički raspoložen: “Izraziti unutrašnju tragediju u umetničkoj formi, radi postizanja katarze, može samo umetnik koji kroz doživljenu tragediju već obzirno zateže niti konstrukcije, ukratko, umetnik čija je tragedija ujedno i mesto razvoja njegove stvaralačke delatnosti.“[21] No, ipak, samoubistvo koje predstavlja gotovo centralni pojam Sioranovog stvaralaštva, nema samo određnje koje vrijedi zauzeti, s obzirom na to da je očajanje nad svojim životom bilo njegovo najsigurnije pribježište, nego ima i metafizičko značenje. “Pomisao na samoubistvo je pomisao koja pomaže da se živi (…) Kazao sam da bih se bez ideje o samoubistvu odavno ubio. Šta sam hteo da kažem? Da je život podnošljiv jedino sa idejom da ga možete napustiti kad god želite. On je nama na raspolaganju. Ta misao umesto da bude umrtvljujuća, deprimirajuća, ona je oduševljavajuća misao.”[22]Cjeloživotnim istrajavanjem u samoubilačkoj opsesiji, Sioran je pokazao da je vrijednost takve ideje u obezbjeđivanju smisla uprkos svojoj destruktivnoj prirodi. Zalažući se za izvjesnu rehabilitaciju samoubilačkog čina, Sioran tvrdi da je samoubistvo zanosna ideja, koja omogućava da se podnosi sve, jer bi bez njega, život bio stvarno neposnošljiv.[23] Osjećaj da je stranac u Francuskoj, pojačavao je usamljenost koja je podstrekivala suicidalni naboji i opsjednutost smrću. “Sám nisam nigdje; zahvaljujući njoj posvuda sam. Ona se hrani mnome, a ja njom. Nikada nisam želio živjeti, a da nisam želio umrijeti. U čemu sam ustrajniji, u životu ili smrti?”[24] Da li su nostalgična prostranstva brdovitog Hermanštata, u mladom Sioranu stvorila destruktivni naboj koji je izbijao i na  melanholijom izmučenoj fizionomiji starog Siorana, to ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Ipak, ne bi trebalo izbjegavati osvrt na odnos između predjela rumunskih Karpata, dječije bezbrižnosti koju je Sioran vezao za taj prostor i osjećaja napuštenosti koji je kasnije uslijedio. Možda je taj prelaz iz metafizičke  nevinosti ka istančanom osjećaju besciljnosti, odredio Sioranovo biće, jer je, kako sam ističe, samoubilačka misao posljedica umnogih unutrašnjih kolebanja, patnje i snažnog razbijanja unutrašnjih barijera.[25] Mnogo je vjerovatnije, međutim, da je u Sioranovom biću postojalo zrno destrukcije kojem je tadašnja atmosfera pogodovala i koja je uslovila njen razvoj. Podstičući razaranje i unutrašnju tragediju, stvarao je alibi za život i djelovanje, a želja za izazivanjem sopstvene propasti, sasvim suptilno se preobražavala u garanciju Sioranovog trajanja. Zanesenost prošlošću stvara turbulentan kontakt sa sadašnjošću, a suicidalnost je, možda, obračun sa istoričnošću sopstvenog bića.

[1] Vatimo, n.d, str. 55

[2] Vidi: Alber Kami, Apsurdno stvaranje, unos na: http://strane.ba/albert-camus-apsurdno-stvaranje/

[3] Sioran, Krik beznađa, Podgorica, Oktoih,  2001, str. 13

[4] Emil Cioran, Brevijar poraženih, Zagreb, MEANDARMEDIA, 2009, str. 33

[5] Paul Celan (1920 – 1970) je bio rumunski pjesnik, specifičnog hermetičnog izraza.  Pisao je na njemačkom jeziku. U tamnoj i zatvorenoj atmosferi svojih pjesama obračunavao se sa nasljeđem  poslijeratne Evrope. Okončao je život skom u Senu  1970. godine.

[6] Sioran, Silogizmi gorčine, str. 21

[7] Citirano u: Jovan N. Striković, Samoubistvo i apsurd, Podgorica, Unireks, 1998, str. 24

[8] Ibid, str. 29

[9] Ibid, str. 36-37

[10] Žorž Minoa, Istorija samoubistva; Dobrovoljna smrt u zapadnom društvu,  Novi Sad, Mediterran Publishing, 2008, str. 370

[11] Sioran, Krik beznađa, str. 13

[12] Striković, n.d, str. 43

[13] Ibid, str. 70

[14] Alber Kami, Mit o Sizifu, str. 13

[15] Ibid, str. 16.

[16] Citirano u: Alber Kami, Mit o Sizifu, str. 19

[17] Sioran, Razgovori, str. 36

[18] Striković, n.d,  str. 207

[19] Na ovom mjestu se pominje identitet, jer se  identitetski problem nerijetko veže za društveno-kulturni momenat ambijenta koji nas socijalizuje i oblikuje.

[20] Čezare Paveze (1908 – 1950) jedan je od najistaknutijih italijanskih pisaca koji se u svom Dnevniku pisanom između 1935-1950 godine osvrtao na čin samoubistva, koji je neposredno nakon toga izvršio.

[21] Čezare Paveze, Dnevnik 1935- 1950, Beograd, LOM, 2016, str. 27

[22] Sioran, Razgovori, str. 73

[23] Ibid, str. 74

[24] Cioran, Brevijar poraženih, str. 32

[25] Sioran, Krik beznađa, str. 50

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *