Portal dijaspore FOKUS Podgorica, 18.05.2014.

Intervju

Rade Bojović

Predsjednik Izvršnog odbora Pravedne Crne Gore

Ex-koordinator Pokreta za nezavisnu evropsku Crnu Goru

Pitanja i odgovori:

1. Šta je Crna Gora postigla za proteklih osam godina i da li se nezavisnost pokazala kao dobar izbor u pogledu očuvanja onih vrijednosti koje su sinonim za hiljadugodišnje trajanje državnosti Crne Gore?

Odgovor: Odmah da kažem da je nezavisnost bila neuporedivo bolja od alternativnog rješenja. Nemam dilemu da je obnova državnosti predstavljala jedan od rijetkih političkih momenata u postjugoslovenskoj Crnoj Gori kada su građani mogli da biraju između dobrog i lošeg ishoda. Međutim, sasvim je drugo pitanje u kojoj je mjeri do sada nezavisnost iskorišćena za napredak države i društva. Pritom, ne smijemo zaboraviti odlučujuću činjenicu – da je nezavisnost prije svega krupna i gotovo nezaslužena šansa koja je pružena politički neslobodnom, ekonomski siromašnom, kulturno nerazvijenom i dokazano neodgovornom crnogorskom društvu. 

2. Aktuelna vlast za svih osam godina trudi se da stavi znak jednakosti između države i vladajućeg DPS-a. Koliko je to, zapravo, prepreka za razvoj države, njenih institucija i očuvanje crnogorskog identiteta?

Odgovor: DPS je svojom politikom prisvajanja države i providnom identitetskom manipulacijom u značajnoj mjeri postao prepreka stvaranju demokratske, odgovorne i pravne države. Kao višedecenijska vladajuća partija, osim što se uporno trudi da lažira svoju prošlost, DPS je propustio istorijsku priliku da postreferendumski period iskoristi u pravcu podsticanja pravednijeg, bogatijeg i slobodnijeg društva. Samim tim, Đukanovićev DPS postao je dio problema a ne rješenja crnogorske političke, ekonomske i institucionalne krize.  

3. Jedan od aduta u predreferendumskoj kampanji bila je priča da će nezavisna Crna Gora bolje iskoristiti svoje resurse u sferi ekonomije, kao i da imamo sve uslove da imamo standard na nivou srednje razvijenih evropskih država. Zašto se to nije desilo?

Odgovor: DPSova politika je još mnogo prije nezavisnosti uspjela da od Crne Gore napravi privrednu pustoš. Sve što je slijedilo nakon raskida sa Miloševićem i okretanja Zapadu bilo je samo nedovoljno popravljanje i krpljenje učinjene štete. Ekonomska politika DPSa se  pretežno svela na zaduživanje zemlje, špekulantski i lopovski kapitalizam, jeftinu rasprodaju i propast industrijskih resursa i prodaju atraktivnog zemljišta. S druge strane, postignut je napredak   u privlačenju stranih investitora ali su nacionalna ekonomija i javni budžeti postali zavisni od stranog kapitala, dok su domaći preduzetnici i većina zaposlenih dovedeni u situaciju da jedva opstaju i teško žive. Sve u svemu, stvorena je  neproduktivna ekonomija koja zajedno sa parazitskim javnim sektorom ne obećava veću zaposlenosti niti neophodan rast društvenog proizvoda.

4. Šta je najbolje, a šta najlošije postignuće nezavisne Crne Gore? Preciznije: može li se reći da je Crna Gora uspješna na spoljpolitičkom planu, a da, osim na ekonomskom, najlošije stojimo na planu nepotizma, korupcije i otimanja društvenog bogatstva?

Odgovor: Nasljedivši savezništvo sa Briselom i Vašingtonom iz perioda sukoba sa Miloševićem, Đukanović i njegova vlada su nesumnjivo uspjeli da naprave značajne pomake na spoljnopolitičkom planu. Crna Gora je članica OUN, kandidat je za ulazak u EU i NATO, ima dobre odnose sa susjedima i postala je prepoznatljiva na evropskoj političkoj mapi. Međutim, na unutrašnjem planu je malo toga urađeno. DPS se potrudio da od Crne Gore napravi partijsku državu, vlast i opozicija su zajednički osnažili partitokratiju i marginalizovali građansku demokratiju, dok se još ne nazire vladavina zakona. Stvoreno je  nepravedno društvo sa malim brojem režimskih milionera i siromašnom većinom, imamo slabu ekonomiju i prezaduženu državu. Crnu Goru guše stranački interesi, etatistički i koruptivni duh, dok još uvijek nijesmo riješili pitanje crnogorskog identiteta ali se zato toleriše anticrnogorski klerikalizam Srspke pravoslavne crkve i diskriminacija prema različitim političkim uvjerenjima i ličnim svojstvima.

5. Koliko je današnja Crna Gora daleko od one koju ste Vi lično i ljudi iz Pokreta za nezavisnost željeli?

Odgovor: Spoljnopolitički je daleko u mjeri u kojoj se usporavaju   evroatlantske integracije. Dok na unutrašnjem planu ovo nije Crna Gora za koju su se borili oni građani koji su bili motivisani patriotizmom oslobođenim od ličnih kalkulacija i partijskih računica. Za mene je Crna Gora danas država u pogrešnim rukama. Takođe, i  država prema kojoj  pružaju ruke i oni koji su sve učinili da ne bude država. Konačno, Crnu Goru vidim i kao sumornu državu ukoliko se ne pokrenu radikalne sistemske reforme koje će ići u pravcu promjene političke klase i stvaranja zajednice koja pruža nadu svakom pojedincu u bolji i pravičniji život. Pritom, potpuno sam svjestan da je zahvaljujući DPSu, ali i ostatku političke klase, stvoreno društvo koje zazire  od odgovornosti, slobode i demokratije. S druge strane, oni građani koji su kritični prema sistemu i istovremeno razumiju značaj ideja pravde, demokratije i državotvornosti za sada predstavljaju  manjinu koja nije u stanju da odlučujuće utiče na političke procese. 

6. Kako je moguće da i danas, osam godina kasnije, imamo značajan broj ljudi koji ne prihvataju državnost Crne Gore i otvoreno negiraju njene simbole? Kako ih integrisati u crnogorsko društvo i učiniti da Crnu Goru osjete kao svoju državu?

Odgovor: Treba se sjetiti da je u periodu raspada SFRJ svega oko četvrtina građana podržavala crnogorsku nezavisnost i proevropsku politiku. Ubjedljiva većina građana, prije svega crnogorske i srpske nacionalnosti, slijedila je tadašnju zločinačku i osvajačku beogradsku politiku, usput prihvatajući i marionetski status Crne Gore. Takva politika je proizvela inferiorni kulturni model koji se legitimisao kao nedržavotvoran i ropski agresivan. Paralelno sa ovim procesima  društvo je živjelo u razarajućem koruptivnom i kriminalizovanom miljeu koji je stvarao i održavao DPS. Na taj način se razvijao dvostruki proces – odbacivala se ideja nezavisnosti, ali se sve više mrzio DPS koji je postao simbol lične pohlepe, stranačke prevrtljivosti, nezasluženog vladanja i političke diskriminacije. Zato se i desio paradoks da bez DPSa ne bi bilo nezavisnosti, ali je DPS ujedno postao i teg o vratu obnovljene države.  Zbog toga i mislim da je pristojan broj građana koji su glasali protiv nezavisnosti suštinski glasao protiv DPSovske a ne protiv nezavisne Crne Gore. Samim tim, integracija podijeljenog crnogorskog društva  teško je zamisliva bez smjene ili krupnih promjena unutar DPSa.    

7. Koliko je aktuelna vlast posvećena brojnoj crnogorskoj dijaspori i da li je tu propuštena prilika da naše ljude iz inostranstva motivišemo da investiraju u svoju domovinu?

Odgovor: Podsjećam da bez dijaspore ne bi bilo nezavisnosti. Pritom, prije svega mislim na naše iseljenike iz manjinskih naroda koji su nesebično i otvorenog srca glasali za obnovu državnosti. Mislim da je Crna Gora dužnik prema svojoj dijaspori i da se još uvijek ne može govoriti o posvećenoj državnoj politici koja bi integrisala dvije Crne Gore.

8. Šta je, po Vama, recept za ozdravljenje crnogorskog društva, budući da aktuelna vlast nema neku naročito dobru alternativu?

Odgovor: Tačno je da vlast nema dobru alternativu, ali to je alternativa po mjeri ove vlasti. Dominirajuća crnogorska politička klasa je nesumnjivo feudalizirana, sebična, nesposobna, prepadnuta od promjena i često talac prevaziđenih ideja i ogoljenih privatnih interesa. Zato nema recepta za brzo ozdravljenje. Za sada nam preostaje da biramo između manje ili više loših partijskih rješenja i makar afirmišemo podršku idejama i procesima koji će sprječavati dodatno upropaštavanje Crne Gore. Takav izbor bi podrazumijevao preraspodjelu političkih snaga, smjenu Đukanovićevog DPSa i ubrzani nastavak evroatlantskih integracija.  

9. Gdje vidite Crnu Goru za, recimo, 10 godina?

Odgovor: Ne očekujem nikakve značajnije pomake. Bilo bi dobro ako u međuvremenu Crna Gora postane dio NATO pakta, bude pred vratima EU, doživi makar dvije smjene vlasti i stvori se politički i ekonomski ambijent u kojem će se prosječan građanin osjećati državotvorno, slobodno i bez straha od siromaštva.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *