Subota, 9. oktobar

Budim se uz primljene poruke i propuštene pozive. To je ritual na koji sam se, za tri godine koliko izlazi moja kolumna u Art-u, već navikao: prijatelji koji su uz jutarnju kafu prvi pročitali tekst uputili su mi svoje komentare i neka zapažanja. Brižljivo njegujemo tu slobodu da nam se ne mora uvijek dopadati ono što neko od nas uradi, kao što nemamo uvijek ni isti pogled na stvari. Ove subote, kao što sam i pretpostavio, poruke se, gotovo bez izuzetka, odnose na jedan drugi tekst. Riječ je o odgovoru koji sam uputio na ponovljeni napad jedne profesorice crnogorske književnosti na fakultetu u Nikšiću. Premda je bio ne mali broj onih koji su mislili da se na takve gnusobe uopšte ne treba osvrtati, reakcije su više nego povoljne. Uistinu, i sam sam imao izvjesne dileme da li se u to uopšte upuštati ili ostaviti da reagovanje profesorice samo obavi posao i u potpunosti je diskredituje. Nažalost, činjenica da drastičan primjer govora mržnje i jezika uvreda može poticati od profesora univerziteta govori nešto i o stanju u našem visokom školstvu. Baš to je i izazvalo pravu polemiku: da li je takav ljudožderski ispad uopšte trebalo objaviti u jednom dodatku iz kulture. 
Malo prostora je ostalo za ono što je zaista vrijedno pažnje, i taj nedostatak prati i ovu dnevničku bilješku. Drama Ljuba Đurkovića „Tiresijina laž“ izuzetna ja interpretacija ne samo tragičkog grčkog nasljeđa već i trenutka u kojem živimo. Pročitavši je, jedino što mi se učinilo upitnim je suma događaja koji su obuhvaćeni radnjom, a koji su, ne slučajno, u antičkim dramama podijeljeni u više komada.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *